Basic HTML Version
150
riječi
poezija
poezija
poezija
poezija
poezija
poezija
poezija
Dok slušam malo srce kako tuče, dok ga zamišljam kako maše repom i drhti sretan kad me vidi, poželim da se napokon
odlučim i nabavim pravoga kućnog ljubimca.
Umjesto toga, šećem svoje misli. Jednu šećem za davnu tugu koja nikako da prestane. Drugu šećem za jednu ljubav koju
sam slučajno upoznala. Treću, jer imam sreću i mogu slušati, gledati i udisati: zvukove grada koji me primio u okrilje kad
sam bila sama, boje jeseni koja je pomiješala nijanse bolje od najvještijega slikara, mirise pečenog kestena koji mami i kojega
kupujem. I idem dalje, ulicom i pustolovinom - svojim životom.
TANJURI PREDAKA
Ponekad, zamišljam tu družbu u starinskim odijelima i starinskih manira, to neponovljivo društvo svojih predaka. Koliko god
htjela biti drugačija, toliko sam im slična. Imam poneku njihovu crtu lica, luk obrva, način pogleda, zavijutak usana, sličnost
karaktera upleten u tisuće genskih stanica.
Ponekad mi je žao što se to rodno stablo, od kojega bezuspješno bježim i kojemu se vraćam, granu po granu, bliskost po
bliskost, skoro sasvim pokidalo.
Pokatkad mi je žao, nekad mi je svejedno, jer znam da žive u meni, u mojimmislima, mojim djelima, nemirima, snazi unatoč
lutanjima, mojim izborima.
Odveo nas je kojekuda vrtlog života, a svaki put kad serviram jelo u porculanskim tanjurima s nacrtanim malim cvjetovima,
bakinim servisima, sjetim se kako su stajali u maminim vitrinama jer su bili prekrhki da ih koristimo i dio bake, kako je to
vidjela mama.
Ja kršim tu tradiciju jer, kad ih koristim, kao da jedemo zajedno, kao da smo skupa.
I svaki moj bijeg, bijeg od mene prema meni i natrag - jer duša leti a tijelo je prati - moj je put ka njima.
IDOLI
Danas mi na pamet padaju moji idoli, ludi snovi iz prošlosti. Mislila sam jednom ću biti poput Francoise Sagan: odvažne i
hrabre, jureće u svojemu crvenom automobilu kojim je prerano odjurila u smrt - ali u životu umjetnika, to su detalji.
Mislila sam da ću biti kao Anais Nin, putovati svijetom, krhka i pametna, pisati kako mislim i želim, ne razmišljajući o
posljedicama i obzirima.
Mislila sam, bit ću nova Marguerite Duras, malo ću pisati, malo ljubakati, popiti koju čašu vina, ispiti koji pehar strasti, biti
malo sretna pa malo nesretna, svejedno uravnotežena u tom takozvanom stvarnom svijetu - koliko spisateljica može biti.
Mislila sam nekoć, sve je bolje nego biti ja: tako puna mana, naglašeno ranjiva, samoj sebi dosadna, iskonski usamljena, ljudi
i ljubavi željna.
I onda sam, napokon, shvatila, da sam sebi - upravo ja - najbolja junakinja. Jer, kad se pomiješa prstohvat želje za putovanjima,
radost jer sam živa, sklonost maštanju i sposobnost izmišljanja najmaštovitijih priča, pa još ljubav prema nesavršenim,
radošću ispunjenim danima, dobije se: savršeno nesavršenu, dovršeno nedovršenu, ustreptalo smirenu u uvjerenju da sve
ima smisla, tako neobično običnu - mene samu.
ZRELOST, ODRASTANJE, STARENJE
Moja je sudbina zapisana u mojim pričama: u toj samo mojoj Knjizi postojanja, Knjizi života.
Predugo sam živjela, preduboko, nisam još vidjela pola prostranstava koja sam htjela, a ipak sam bila triput na kraju svijeta,
i vratila se natrag.
Padala sam u zanose i ekstaze i strahove od umiranja, boli, samoće, bježanja… Bojala sam se ljubavi (Ah, kako sam imala
pravo!), gledala sam život otvorenih očiju, i ponekad skrivala pogled, gledala iskosa ili se pravila da mi je nešto upalo u oko
(kao - ne gledam sada, ne vidim, sve je ok. u ovome životu).