Basic HTML Version
134
riječi
kvirinovipoetskisusreti
kvirinovipoetskisusreti
Davor Ivankovac
Rođen je u Vinkovcima 1984. godine. Osnovnu i srednju školu završio je u Vinkovcima, zatim diplomirao na Filozofskom
fakultetu Sveučilišta u Osijeku. Piše poeziju, prozu, književne kritike i eseje. Dobitnik je šest književnih nagrada, a izbor iz
poezije mu je preveden na nekoliko jezika te je zastupljen u nekoliko domaćih i regionalnih zbornika, antologija i panorama.
Objavio je zbirke poezije:
Rezanje magle
(2012.) i
Freud na Facebooku
(2013.).
Nesentimentalna pripovijest o kiši
Ne znam kako je drugdje, ali ovdje kod nas je ovako:
kuće uokolo imaju rine. Dobro,
znam kako je drugdje, tako se samo kaže.
Ono bitno je da se kiša s krovova slijeva u njih i
otječe dalje, sve do okomitih zatvorenih cijevi na svakome
ćošku kuće i spušta se ravno dolje, kroz otvor u kanaliće.
Ili ostaje ležati u dvorištu, kako kome.
Ne znam za druge, no naše su rine dugo vremena stajale
izbušene gelerima, gdjegdje i potpuno prekinute izravnim pogocima.
Kiša je iz njih curila, šikljala, poskakivala, kapala,
uvijek pravilno, a ovisno o intenzitetu padalina i
veličini i položaju rupe. Tako je to bilo.
S vremenom sam cijeli sustav naučio napamet i
uvijek pratio otkrivajući pravilnosti.
One su bile bitne, te pravilnosti, jer svemu su davale smisao
i kada bih ih pri svakoj kiši opet iznova zapazio bio sam siguran
da je sve u redu i na svome mjestu.
Puštaju na sve strane, kao život
, znala je govoriti baka.
Za beskrajnih polutamnih i tihih popodneva sjedili smo
radeći štogod, čisteći grah, narezujući mahune, i slušajući curenje.
Kapanje u zdjele raširene po sobama, s navrat nanos
najlonima i daskama pokrpanih stropova.
Čekajući bolje dane, bez kiše i granata.
Ne znam za druge, na našu kuću i okućnicu tresnulo ih je
više od dvadeset.
Prema
repiću
projektila i veličini oštećenja mogao se precizno
odrediti kalibar, a rupe u zemlji otac je zatrpavao lopatom
ili naprosto zagrtao čizmama.
Koja je ova
, pitao sam jednom prevrćući repić po rukama.
Slegnuo je ramenima,
od petnaest više ne brojim
.
Šteta, pomislio sam, sad nikad nećemo znati točan broj.
Jer i ja sam se izgubio u brojanju i uhvatila me bojazan
da bismo se i drugdje mogli pogubiti.
Tako je to bilo, doista. A sada su oboje mrtvi,
ostao sam samo ja.
Godinama kasnije, osim stropova i krova, s obnovom smo
dobili i nove rine. Kiša se opet uredno slijeva
u metalne žljebove duž krova,
odatle kroz okomite cijevi na ćoškovima i ravno dolje
kroz otvor u kanaliće…
Sve je opet jednolično i monotono,