Basic HTML Version
jedanautor
jedanautor
jedanautor
jedanautor
riječi
91
ti i oni koji nikada nisu sjedili gore, u stablu trešnje ili
okopavali kukuruz. Onoga koji nas je učio kako zlatno
doba može ponekad zasjati u svoj svojoj punini, bar
na trenutak, i danas, kada se oslobodimo užasa i tašti-
ne vlastite modernosti i pogledamo to stablo trešnje,
jasmin ili maslinu. Zapisao je mag, ne misleći samo na
ovo doba noći, a ja si nekako utvaram i o baranjskoj
ravnici: „Ima nekakve slatke i tihe čari u tome kako se
u ovome podmuklome zamračenju zeleni razgrana-
to drveće, protežu se blagi proplanci, voda se sneno
bljeska i u zraku uvijek lebdi nekakva sumaglica, kao u
predvorju drugog svijeta. Čovjeka u ovom
halkionskom
,
sumračnom zatišju na tihoj zemlji uhvati pospanost i on
opušteno spava. Ovdje se ne može ni sasvim razbuditi.
Ovo je mjesto osame. Iz trstike izlijeću vodomari, a na
glatkoj površini jezera, kao na staklenoj ploči, blista se
žuto sunce. Ovo je zemlja zaspalih i polumrtvih, gdje se
ljudi uopće ne bude iz svojih snova, nego tako umiru.
Zašto?“
Odgovoriti na to pitanje neće nam, naravno, pomo-
ći bilo koja fotografija. Ali fotografija je, nekada bila i
sada je, upijena svjetlost. Isto što ste i Vi. Ne sjećam se
više niti kako se zvao jedan vojvođanski pisac čija me
je pjesma jednom davno fascinirala činjenicom da se
tako bolno, opisujući fotografije, puno više vremena u
stihovima (ili je to ipak bila proza?) troši na ono što se
na njima ne vidi, umjesto na ono što se na njima doista
vidi. Sklon svakojakome citiranju i parafraziranju, i sada
ću pokušati malo improvizirati: na fotografiji na kojoj
se vide dva mladića kako sviraju akustične gitare dok
u sprženoj ljetnoj travi uokolo leži ona treća, onoga
koji ju je toga trenutka ostavio jer snima, ali i danas za
razliku od mene sasvim lijepo svira, ne vidi se čovjek
koji će puno godina kasnije vjerovati kako, ako nekome
doista od srca poklonite anđela, on, kada spava ono što
mu je dano čuvati, i sam malo pridrijema skriven točno
u sredini njegove desne obrve. Ne vidi se ni večer koja
će stići za koji sat, ni one noći u kojima će vas, premda
se nikada niste ni probudili, ravnicom protutnjali vlako-
vi odvesti nekamo u slatku neizvjesnost budućnosti u
kojoj će uvijek ostati vremena za bar još jednu fotogra-
fiju, a koju ćete nenadano izvući iz one notorne, stare
kutije za cipele ili nečega sličnoga, kada Vas, kao i mene
ovom prigodom, možda pozovu da napišete nešto na
zadanu temu, a Vi ne možete odoljeti, premda vam
je već poodavno dosta i previše svakoga emotivnoga
striptiza, pa i literature koja tako jeftino, kao ova sada,
krade nečije tuđe vrijeme. Ne vidi se, konačno, Silvi-
je kako u Pragu, nekoliko godina kasnije, razgovara s
tada već neizlječivo bolesnim Jirijem Šotolom, ne vidi
se geler koji će mu u Novoj Gradiški zamalo prosvirati
glavu u vrijeme posljednjega rata dok se s kamerom
smuca po gradu u koji smo se iz Prvče vozili bicikli-
ma uz prugu, ne vidi se noćni leptir koji mi se, uplašen
kišom što je počela padati, sada nakratko zalijepio za
ekran prekrivajući svojim baršunastim, raširenim krili-
ma komadić bjeline koja će ostati dolje iza napisanoga
u nenapisanome, a ja kažem anđele, vrati se iz nena-
pisanoga gdje ti je konačan dom brzo u obrve jer ti
tamo nitko nikada neće učiniti ništa nažao, jer ja upravo
završam ovo noćno piskaranje i idem si skuhati kavu,
premda ne znam zašto bih je trebao piti sada, ako ne
još se jednom samo malo strpjeti i dočekati jutro, jer
u njemu valjda postoji razlog da sve ono što je nekada
bilo naopako i u tamnoj komori vidimo onako kako bi
možda trebalo gledati ovaj svijet, uvijek iznova i do-
vršen i nedovršen, a tu, kao na fotografiji koju nitko
nikada nije uspio snimiti.
(Tekst je objavljen na ljubazan poziv Ivice Buljana u „Ju-
tarnjem listu“ 2006. godine, kada je uredništvo zamo-
lilo desetak hrvatskih pisaca nepisati ponešto o jednoj
izabranoj fotografiji iz obiteljskoga, ili nekoga drugoga
albuma. Objavljen je u knjizi Dronjci na hrpi, 2012.