Basic HTML Version
90
riječi
jedanautor
jedanautor
jedanautor
jedanautor
mah tu, u dvorištu, recimo, mladi maslačak ili koprivu.
U to sam se vrijeme prvi put u životu selio, tužan, ali
pomiren s činjenicom da će nam u novoj kući u Be-
lom Manastiru biti zasigurno bolje, da ću konačno imati
samo svoju sobu i, ako ništa drugo, glazbu moći slušati
kada god to hoću glasnije nego u toj staroj kući pola
od prijesne, pola od pečene cigle, koja se, zato što ju
je jednom već načeo zub vremena, više nije moglo po-
praviti na način na koji su to željeli moji roditelji.
To je bunar bez dna - znala je, misleći na potrošeni
novac za tu kuću, tako često kazati moja majka, a ja
danas nekako znam i to da je svačija roditeljska kuća,
bez obzira na to bila ona trošna kao ta prva moja ili ne,
upravo to, taj bunar bez dna, đeram s nekom starom,
natrulom kantom iz koje, kada je i izvučemo iz tame
tamo dolje, puno više iscuri negoli što smo mi u stanju
zagrabiti i nakratko ugasiti žeđ za znanjem tko, zapravo,
jesmo.
Ne sjećam se više kada sam, ustvari, upoznao Silvija.
Pretpostavljam negdje na rubovima djetinjstva i počet-
ku mladosti. U Baranju bi iz Prvče kod Nove Gradiške
dolazio ponajčešće ljeti i s vremenom smo se zbližili
na način pravoga, iskrenoga prijateljstva. Sjećam ga se
negdje iz vremena srednje škole kada smo ga Ivica i ja
čekali da konačno iziđe iz Čazmatransovog autobusa
na liniji Zagreb - Kneževo, uvijek navečer, kada bi kod
Ivičina oca, seoskoga krojača čika Đuke, tek odložio
svoje stvari, a nas trojica odmah potom pošli u toplu,
ljetnu ravničarsku noć i jednostavno se toliko puta do
zore skitali i pili noćnu svježinu u samotnim poljima
suncokreta, šećerne repe, žita i kukuruza. Bože, koje li
ružne riječi za to istinsko čudo prirode čije tamnozele-
no lišće noći daje onu svježinu nedohvatnu bilo kojem
jeziku. Još čudesnije s jeseni kada vjetar u suhoći toga
lišća, igrajući se s nama kao svojom plačljivom djecom,
čas unaprijed, čas unatrag pomiče sjene stotina nevidlji-
vih sunčanih ura i zvjezdano nebo ponad Panonije po-
tom blista u modrini tik iznad toga tamnozelenoga be-
skraja i prašina na poljskim putevima odmara do jutra
oči ugasle od svega što je nekada vidjela. Ne sjećam se
više niti pjesama koje smo toga poslijepodneva pokuša-
vali odsvirati. Možda, jedan solo, a druga dvojica akorde
one melodije iz serijala „Grlom u jagode“. To i danas
znam odsvirati, onako za sebe, jer od onda nisam nau-
čio puno, a zaboravio sam gotovo sve što sam nekada
i znao uhvatiti prekratkim prstima, puno zgodnijima za
lopatu, kramp i ašov negoli vitki i glatki vrat gitare. Ako
imate malo više strpljenja, a ja sam onaj desno, primi-
jetit ćete kako zapravo i ne sviram, nego samo glumim
da sviram dok se Silvije, puno muzikalniji od mene i
tada i sada, stvarno i istinski trudi šibati nekakav punk,
a nakon napisah možda, grla i jagoda. Možda se u tome
suvišku truda i te kako krije tajna zašto sam ja tada, u ta
vremena, počeo nešto ozbiljnije pisati poeziju i u Osi-
jeku za manje od mjesec dana studirati književnost, a
on u Zagrebu filmsku režiju. Možda sam već tada znao
kako ću uvijek moći sjesti i imati pred sobom barem
čisti list papira, dok će se on zlopatiti sve do danas,
pokušavajući svojim scenarijima udobrovoljiti nadležne,
nikada mu pretjerano sklone komisije. Redovito sam ga
posjećivao tih prvih godina studija, spavao u njegovim
iznajmljenim stanovima u Zagrebu i upravo zahvaljujući
njemu i Azru i Film i Haustor i Patrolu i vidio i slušao
odmah na početku, prije negoli su i jedni i drugi i treći i
četvrti snimili prve singl ploče. Kerozin tih dana i danas
tinja u mojim ušima i ulje je ponekad posvema vidljivo
na vodi. Negdje sredinom osamdesetih prestali smo
se intenzivno, a poslije i potpuno, viđati. No, znali smo
kako negdje, uvijek tu, spava ta blizina i nismo žalili nad
tom hipotetičnom, novonastalom prazninom, jer smo
valjda ono što je trebalo u neko vrijeme odživjeti za-
jedno odživjeli onda kada je to toliko značilo i jednome,
i drugome. Puno godina kasnije, prije tri, četiri godine,
u vrijeme kada je Silvije snimao svoj prvi dugometraž-
ni film, obnovili smo s lakoćom staro prijateljstvo, ali
se vrlo rijetko, iz malo prije spomenutih razloga, ne
umaramo niti fotografijama, niti nostalgijom za no-
ćima i danima u baranjskim bircuzima, ne ljeti nego
zimi, uz kuhano vino i bezbrojne cigarete. No, i dalje
puno, kada smo skupa, slušamo glazbu i razgovaramo
o kršćanstvu, judaizmu, Jimu Morrisonu i Mozartu. O
tome zašto još nikada nitko u hrvatskoj kinematografiji
nije snimio film u kojemu će se bar na sekundu osjetiti
epifanija, ali i pradavni, melankolični zadah te panonske
prašine.
Inače, te 1978. godine, albume su snimili Elvis Costello
(This Years Model), Blondie (Parallel Lines), Bruce
Springsteen (Darkness on the Edge of Town), The
Jam (All Mod Cons), Pere Ubu (The Modern Dance),
Kraftwerk (Die Mensch Machine), The Rolling Stones
(Some Girls), Thin Lizzy (Live and Dangerous), Dire
Straits (Dire Straits), Patti Smith Group (Easter), The
Saints (Eternally Yours), David Johansen (David Johan-
sen), The Stranglers (Black & White) i još mnogi ini...
Ja sam ih, tek mjesec, najviše dva nakon što su se po-
javili vani, slušao ponajviše zahvaljujući jednome doista
nevjerojatnome, čudesnome čovjeku, svome prijatelju
Darku Jerkoviću. No, dobro, nešto sam i sam uspio na-
ručiti zahvaljujući džeparcu i fuševima svojega oca, a
prilično toga donio bi mi i stric Andrija iz Njemačke.
Petak je, 4. kolovoza 2006., sat dolje na ekranu računa-
la pokazuje da je već tri i petnaest. Iza poluotvoreno-
ga prozora oblačna je, ljetna noć. Polagano hlapi ovih
dana nakupljena sparina. Zahladnjelo je. Na jednome
od balkona susjedne zgrade tiho i opojno zveckaju vi-
seća zvona, šuplji štapići od bambusova drveta. Danas
je rođendan moje majke i kada se naspavam, poći ću joj
čestitati putujući pola sata vlakom, kasno poslijepod-
ne. Prije nego što sam započeo pisati ovaj tekst, sada
već jučer, po stoti sam put pročitao običnom olovkom
podcrtani fragment iz „Mađarskog Hiperiona“ Bele
Hamvasa u nadahnutome, sjajnome Galetinom prije-
vodu, svojevrsnu životnu i poetičku oporuku toga tra-
gičnoga Mađara kojega se genijalnim usuđuju proglasi-