Basic HTML Version
jedanautor
jedanautor
jedanautor
jedanautor
riječi
89
GITARE, PRAŠINA I ONO ŠTO SE NE VIDI
O fotografijama se u mraku jezičnih fraza i puke men-
talne kolokvijalnosti počesto govori, piše ili jednostav-
no misli kao o materijalnim dokazima zaustavljivosti
nekoga slučajnoga ili pak posvećenoga, potpuno je ne-
važno, trenutka. Nikada nisam volio dugo gledati foto-
grafije, ponajmanje one na kojima sam se i sam nalazio
u svjetlosti toga nekoga, samo naizgled zaustavljenoga,
trenutka. Te jeftine, vašarske, ali tople iluzije da ono što
se na fotografijama vidi ikada ostaje u bilo kojoj vrsti
statičnosti, kao da na površini očiju i odmah i plitko i
duboko ispod zjenica onoga koji ih gleda, upravo dok
to čini, ne prolazi i tih trenutaka vrijeme. Na fotografi-
jama ima nečega duboko melankoličnoga, valjda stoga
što nas uvijek dodatno umaraju predosjećanjem naše-
ga vlastitoga kraja, dok su u isto vrijeme u stanju po-
nuditi epifaničnu laž da se možda možemo, pa makar
i za trenutak, zaputiti tamo gdje nas više nema, tamo
gdje nikada nema povratka, a gdje bismo, možda, po-
nekad poželjeli iznova biti. Što smo duže na tom putu,
tuga je veća, samo naizgled paradoksalno ponajveća i
sveobuhvatnija onda kada smo, ako to ikada i uspijemo,
u stvarnoj emotivnoj blizini onoga što na njima vidimo.
Nakon povratka, uvijek smo, na žalost ili sreću, samo
još dodatno dalje i dalje, i zato one, pa ma što pokazi-
vale, posjeduju onu vrst tužne „nadrealnosti“ o kojoj je
u svojoj toliko puta citiranoj knjizi pisala Susan Sontag.
Fotografije su zato u stanju još tužnijim učiniti baš svaki
trenutak. One su uvijek još samo mrtva prošlost. I nije
nimalo važno je li se ona dogodila jučer ili prije puno,
puno godina, kao što se i ono što se vidi na ovoj koju
prilažem uz ovaj tekst dogodilo jednoga kasnoga ljeta
1978. godine, kada sam imao osamnaest godina i skupa
sa Silvijem Petranovićem i njegovim bratićem Ivicom
Dananićem, koji ju je i snimio, svirao gitaru na jednom
mostiću u blizini maloga baranjskoga mjesta imena
Branjin Vrh i rijeke, a kako bi se drukčije zvala mala
ravničarska rječica nego Karašica? Ondje sam proveo
to doista zlatno doba djetinjstva i dane svoje prve
mladosti. Upravo u to vrijeme prodali smo staru kuću
koju su moji roditelji naslijedili od tatine tetke Cecilije,
kuću u kojoj će se i danas događati tako puno od ono-
ga što doista sanjam, kada stvarno sanjam ono čega
se želim sjećati. Cecilija se nikada nije udavala. Kažu da
nije smogla toliko ljekovite ravnodušnosti za preboljeti
mladića u kojega se bila zaljubila pa ga zauvijek izgubila
u Prvome svjetskome ratu. Kada je danas spominjemo,
a ja je se ne sjećam jer je umrla kada sam imao dvije
godine, naslađujemo se samo u mislima uspomenama
na jela koja je neponovljivo pripremala za tolike seoske
svatove, posebne prilike u župnome dvoru kod sve-
ćenika Geze, jela o kojima se još dugo pričalo, delicije
koje su sada samo prazne riječi, a koje više nitko ne
zna pripraviti. Otac uvijek govori kako se ipak treba
počesto bojati upravo takvih, savršenih kuharica, jer
one manje vješte znaju, kada se žele pokazati, nešto,
uglavnom predvidljivo, skuhati ili ispeći samo od onoga
što je pikantno i fino, a ona je pak znala, kada su je ob-
veze prisiljavale nešto drugo raditi, u onome teškome
siromaštvu iza Drugog svjetskog rata, njemu i braći i
sestrama spraviti nešto na brzinu. Pronaći nešto od-