Basic HTML Version
uskličnik
uskličnik
uskličnik
uskličnik
uskličnik
uskličnik
riječi
3
JA
Ajde! Čak i da priznam da se cilj nalazi u djelovanju duha, i samo ondje, čak i da priznam da sva polja istraživanja vri-
jede isto, radije ću istraživati smisao života na nekom ugodnom polju. Jako mi se sviđa komfor, prijatelju moj! Mislim
sačuvati zadovoljstvo svoje duše, kao i zadovoljstvo svoga tijela.
DRUGI
Hi! Hi! Hi! Kakva budalaština! Kakva budalaština! Gospodin voli svoj komfor. Ej, kako nam to blebećeš? Ej, kome to
prodaješ, oko moje zlatno? Zašto mi, dakle, jasno i izravno ne kažeš istinu, kad sam i ja ti, i kad mi ništa ne možeš
sakriti? Zašto mi ne priznaš da se bojiš? Pfuj! Galamdžijo, nemuževni hvalisavče, znam dobro kako ispod junačkih
poza koje namještaš ne bi li ostavio dojam pred svijetom kriješ srce zeca. Znam ja kako si svake večeri u predvorju
dezerterstva, spreman, samo ako te malo stisne misterij života, odbaciti oružje i pobjeći četveronoške, da se opet
uguraš u krdo sebi sličnih, da i ti otupiš i zaboraviš se. Zar si pomislio da će i mene zavarati velike riječi i napuhane
fraze? Da se zaboraviš, da se zaboraviš, to je najslađa, najskrivenija tvoja želja. Da se negdje povučeš i odmoriš…
Oaza u pustinji… Malo sreće… Plaši te dakle onaj čuveni beskraj, koji neprestano udaraš svakim svojim tekstom a
da nemaš pojma što ćeš reći? Oči ti pale lude fosforoscencije ideja, zasljepljujući bljeskovi misli u kaosu? Vrat ti na vrlo
ružan način stišće tiha agonija duhovnog pokušaja? Ej, nisi učinio još ni tri koraka, a već počinješ drhtati kao pokisla
mačka. Bojiš se, mali moj, bojiš se, bojiš se samoće!
JA
Marš od mene! Marš, i ne vraćaj se navečer. Nametljiv si, drzak, zloban, nepodnošljiv. Nikada nećeš naučiti da pošten
čovjek izbjegava doticati pitanja koja uznemiruju sugovornika. Nikad nećeš postati pošten čovjek. Kao uličar si se
rodio i kao uličar ćeš umrijeti. Marš!
DRUGI
Laku noć. Idem leći. Radi što hoćeš, ali ne zaboravi da i ja imam mišljenje o pitanjima koja te se tiču. Inače, vrlo dobro
znaš da je ono što te uznemiruje ujedno i najzanimljivije.
Otišao je užurbano, izdužen i suh kao tavanska metla, s rukama prekriženim na leđima. Imao je u držanju nešto od
puritanskog pastora, samo što je kroz zube mrmljao bezbožne psovke.
Pogledao sam opet mnoštvo, svjetla, policajčevu bijelu rukavicu. „Faleron, idemo!“, mislio sam. Život je tako kra-
tak, tako kratak, bljesak u vjekovnoj noći. A ipak kakve beskrajne svjetove izražava taj bljesak, kakve nerazrješive
komplikacije, kakva nepresušna proturječja! Tko se može pohvaliti da sa sigurnošću zna kamo smjera njegova duša?
Najstrašnija stvar je, mislio sam, život duše.
Zapalio sam cigaretu i krenuo prema ulici Stadiona da proučim kino-programe.
Jorgos Teotokas,
grčki romanopisac, novelist, dramatičar, putopisac i pjesnik, rodio se u Istanbulu 1905. godine.
Za turskog progona maloazijskih Grka, tzv. Katastrofe, 1922. godine prisiljen je zajedno s obitelji otići u Atenu gdje
ostaje sve do smrti 1966. Književnu je slavu stekao već početkom 1930-ih godina svojim prvim romanom
Argo
.
U vrhunce grčke proze ubrajaju se i njegovi romani
Demon
(1938),
Leonis
(1940),
Bolesnici i putnici
(1964), kao i
putopis
Putovanje na Srednji istok i Svetu goru
(1961) te prozno djelce
Sati dokolice
(1931) iz kojega ovdje donosimo
ulomak.
S novogrčkog preveo i bilješku o autoru sastavio Luka Vukušić.