Page 75 - Rijeci_2015_web

Basic HTML Version

70
riječi
jedanautor
jedanautor
jedanautor
jedanautor
drugdje, i ako se sve prepusti tehnici i tehničkome na-
činu mišljenja, srljamo pravo u katastrofu i potpuno
uništenje svega što smo nazivali ljudskim. Potpuni ne-
stanak svega onoga što znamo da jesmo.
Oni ciničniji bi rekli da nismo bolje ni zaslužili kada smo
pomislili da smo, primjerice, mi gospodari prirode, i da
je tehnički napredak jedino o čemu treba razmišljati
um čovjeka-stroja. Parafrazirat ću Heideggera, koji je
davno napisao kako propast ljudskoga nije ono što će
doći iz jednostavnoga razloga što se ona, propast, već
dogodila u načinu na koji tehnički svijet i tehnika na-
stanjuju danas već posve atrofirano ljudsko mišljenje.
Mi, naime, više ne možemo sebe spoznati na ljudski
način - ne misle više strojevi ono što smo im odredili i
„ograničili“ mi ljudi, nego strojevi neograničeno misle
nas, koji još uvijek mislimo da smo vlasnici te apokalip-
tične tehničke moći.
U takvu svijetu što jest i može biti umjetnost?
Žarko Paić u jednome sjajnome televizijskome razgo-
voru rekao je kako umjetnost danas nije ništa drugo
nego - melankolija za ljudskim. U njegovoj se tezi krije i
odgovor na toliko toga o čemu nas dvoje danas razgo-
varamo usred ruševina o kojima je pisao W. G. Sebald
ili prije njega Pessoa. Ili najdoslovnije W. Benjamin.
Na kraju, možda je pitanje banalno, recite koliko je
rat utjecao na vaše pisanje?
Bilo bi krajnje neodgovorno reći da nije imao velik, ali
ne i presudan utjecaj. Ali, na način da u meni probudi
što više interesa za ono istinski ljudsko, koliko i ono ču-
dovišno upravo u ljudskome, dakle neljudskome. Stoga
pitanja poput ovoga vašega neće nikada biti banalna.
Na pitanje slično vašemu uvijek odgovaram onim što je
Sigmund Freud, u Londonu, odgovorio Stefanu Zweigu
kada ga je ovaj priupitao koje su šanse ljudskoga protiv
onoga što je u nama (auto)destruktivno i neljudsko.
Freud je rekao „otprilike 50 naprama 50 posto“.
Da je živ možda bi danas rekao da je omjer ljudskoga
manji?
Doista ne znam što bi, da je stari lisac živ, odgovorio
danas. Odgovor se, naime, krije negdje u dubini nas sa-
mih. U pokušaju proniknuća u tu i sve druge tajne koje
ljudsko biće krije u svoj svojoj krhkosti, ali i neponovlji-
vosti, nastaje ono što nazivamo istinskom književnošću.
Zbog takve književnosti i pisanje i čitanje čuvaju i danas
svoj neupitni smisao. Kao, uostalom, i filozofija, jer po-
kušaj spajanja književnosti i filozofije u ,bar nekada jed-
no, ja vidim kao nešto danas presudno i za književnost,
i za filozofiju. Tu se možda krije tajna kako izbjeći to
današnje, bezdano Ništa.
No, o tome, možda, nekom drugom prigodom...
Razgovarao Andrija Tunjić.
i