Basic HTML Version
68
riječi
jedanautor
jedanautor
jedanautor
jedanautor
I časopis i biblioteka (danas samo časopis) bili su mje-
stom promocije, ponavljam, upravo najrazličitijih au-
torskih poetika. Ako je pak nešto bilo zajedničko, bio je
to interes za intermedijsko i intertekstualno. Sve ponaj-
bolje autore kvorumaškoga naraštaja krasio je upravo
pokušaj da ispišu vlastito književno pismo, da nađu vla-
stito mjesto razlike u tekstu svijeta, rekao bi Miroslav
Mićanović. Koliko u okviru naraštajne „matrice“ toliko i
ukupnoga korpusa hrvatskoga pjesništva.
Izvrsnu je knjigu o tome napisao Tvrtko Vuković. Knjiga
se zove „Svi kvorumaši znaju da nisu kvorumaši“. U
ovome, naizgled kontradiktornome, oksimoronskome
naslovu, krije se i konačni odgovor na vaše pitanje. Ča-
sopis Quorum i istoimena biblioteka bili su mjestom
promocije individualnosti, a ne, tajno ili javno, bratstvo
u kojemu se obvezno puše u isti rog.
Je li šutnja predprostor pjesme, mjesto gdje se pje-
sma osovljuje, gdje opipava svoj zvuk, boju, ton?
Gledano iz moje perspektive, tišina zapravo i ne po-
stoji. John Cage je jednom davno konkretno dokazao
da ljudsko biće, čak i u uvjetima najekstremnije tišine,
uvijek čuje bar dvije stvari - šum vlastitoga krvotoka i
kucaj vlastitoga srca. Tišina o kojoj me pitate, bar za
mene, potpuno je metafizička kategorija. Netko je
jednom lijepo napisao kako početi pisati treba upravo
na onome mjestu na kojemu je Wittgenstain rekao da
treba šutjeti.
No kad smo već kod glazbe i Cagea, zanimljivo je da
i recentna ozbiljna, ali i ponajbolja današnja popularna
glazba više jednostavno ne streme čak ni simfonijskoj
ili bilo kojoj drugoj buci, nego pokušavaju, u tiraniji sve-
opće buke, tragati upravo za što je moguće više tišine.
Susretište tišine i prvoga tona. Ako netko želi provjeriti
ono što govorim, neka, recimo, za početak krene sa
slušanjem glazbe Gyje Kanchelija...
S obzirom na željenu tišinu događa li se da Vam je
napisana pjesma rezultat i nečijeg tuđeg teksta?
Sve ikada napisane pjesme posljedica su čitanja ili slu-
šanja nekih drugih pjesama. Ako to nisu, ako pisac ili
slikar, primjerice, kreću iznova,
ab ovo
, vraćamo se
izravno u Altamiru ili sviramo na guslama bez i one
jedine strune. Borghes je davno rekao kako je čitanje,
bar po njemu, puno kreativniji čin od pisanja. Pa ma
kako pjesnik ili bilo koji drugi umjetnik, bio „originalan“,
on uvijek negdje u umjetnosti nalazi svoj prvi poetički
impuls. Genij koji stvara ni iz čega davna je, naime, ro-
mantičarska iluzija.
Zavičaj i melankolija su vam, kao recimo Miroslavu
Mićanoviću, vrlo važan dio sadržaja. Vas dvojica ste
hrvatsku poeziju osvježili novim Macondom, koji je
do vas bio opsesioniran zavičajem mora i uzmorja,
Imam li krivo?
Ako mi se išta beskrajno gadi, onda je to udvorničko,
tzv. „zavičajno pjesništvo“. Jezik je piscu danas možda
jedini preostali zavičaj. Ako pak pišemo o nekome kon-
kretnome prostoru, o onome o čemu su pisali kao o
„genius loci“, tada treba biti sve samo ne laskavac koji
puše u kičaste gajde ili neko drugo plemensko sviralo.
Svaki zavičaj u isto je vrijeme i prostor neponovljive
epifanije, ali i zle kobi. No, važno mi je spomenuti jer
kod nas se to često čini, nikada ne treba brkati riječ
„nostalgija“ i riječ „melankolija“.
Postoji velika razlika?
Nostalgija, naime, poznaje i sjeća se objekta i mjesta
svoje žudnje, dok istinska melankolija više ne prepo-
znaje, ali osjeća sve ono zauvijek izgubljeno/izgubljivo.
Dakle, čezne za onim neimenovanim, za gubitkom koji
je nenadoknadiv, stanje duha koje propituje ogromnu
prazninu smještenu u samo srce nečijega bića i baš sve-
ga oko nas. J
edan od presudnih „objekata“ istinske melankolije
možda je gnostička teza o fatalnoj kozmogonijskoj po-
grešci stvaranja na samome početku vremena, koja nas
sve drži u lancima čežnje za onim što je sada više ne-
dodirljivo, nespoznatljivo i nemoguće. I o tome je već
spomenuti Sloterdijk mislio kada je pisao o ljudskome
Padu u iz ničega u ništa u kojemu se zakratko događa
jezik. No, isto tako, melankolija posljeduje i najpošteni-
jom i najdubljom umjetničkom kreativnošću.
Melankolija je beskrajna i bezmjeriva?
Nema drugoga lijeka za istinsku melankoliju od poku-
šaja da se, iz dana u dan, iz noći u noć posebno, stigne
do samoga dna izrecivoga. Ali, s melankolijom uvijek
treba biti oprezan. Melankolija u mnogim slučajevima
može dovesti do potpunoga samouništenja - puta u
bezimeni očaj koji više nema kraja. U beskraju sja ta-
mna zvijezda melakolije. Demijurška greška, mogla bi,
između ostaloga, biti njezino mjesto rođenja.
Kao kod Miroslava Mićanovića?
Drago mi je da ste u ovome pitanju spomenuli Miro-
slava Mićanovića, čija je knjiga stihova „Jedini posao“
jedno od ponajboljih štiva u hrvatskoj poeziji u pro-
teklih desetak godina. Knjiga je objavljena neposredno
prije poplave u Gunji. Onakva kakva je bila, postoji na
tolikim stranicama te knjige, koja također od zavičaja
ne pravi nostalgičnu, primitivnu kirbajsku paradu. Me-
lankolija nas čeka i puno prije vlastitoga rođenja. Samo
se najbolji nastoje suočiti s njom licem u lice, a oni koji
su joj dorasli napisali su neke od ponajboljih stranica
svjetske književnosti.
Ali i mnogi kojima je ona zavičaj pomodnosti?
Danas se melankolijom i prečesto bave oni koji su je
zamijenili s ordinarnim emotivnim kičem, a htjeli bi biti
jako pametni. Ima, naime, vremena kada je biti melan-
količan jako, jako pomodno. No ti isti „melankolici“
nikada i nikako neće biti u blizini, i u umjetničkoj snazi,