Basic HTML Version
jedanautor
jedanautor
jedanautor
jedanautor
riječi
67
jalni Béla Hamvas nazvao, posve točno i precizno, apa-
ratom. Motor toga sveuništavajućega aparata je - pisao
je Hamvas - između ostaloga, masovno zaglupljivanje
koje sebe podrazumijeva i reklamira kao relaksaciju,
da ne napišem rekuperaciju, na i dalje nedodirljivome
putu tzv. „napretka“, puta k stalno boljem sutra dok,
zapravo, iz dana u dan, tonemo u sve bešćutnije Ništa i
sveprisutno, anemično i apatično - Nigdje.
Često se može čuti ili pročitati kako pisce zanima
područje jezika, njegova mogućnost da izrazi današ-
nje doba. Znači li to da se takav pisac boji suočiti s
današnjim vremenom?
Pisci se, bar oni koje ja čitam, nisu nikada bojali suočiti
s vremenom u kojemu su živjeli/živimo. Dapače, ti isti
potpuno su razotkrili sve načine totalne manipulacije
koja svoju strategiju i mrijesti i rađa upravo i prvotno
- u jeziku. Istinska demontaža upravo jezika kao središ-
njega instrumenta moći onih kojih vladaju od suštinske
je važnosti. I dalje je i više nego aktualno ono Foucaul-
tovo pitanje, parafraziram - tko je, zapravo, vlasnik dis-
kurza - jezika moći, a kome se s druge strane, oduzima
svako pravo na jezik, osim jezika getoizirane margine
koji ne čuje nitko.
I vi ste se u jednom razdoblju pisanja bavili poljem
jezika, pa recite dokle ste stigli, jeste li ga napustili
ili možda prodrli u druga zanimljivija područja? O
tome zanimljivo piše P. Sloterdijk.
Svaki se pisac, u svakome književnome djelu, bavi upra-
vo pitanjem jezika, pa bio on toga svjestan ili ne, pot-
puno je svejedno. U svakoj svojoj knjizi nastojao sam
pronaći način da svoja propitivanja različitih diskurza
učinim vidljivima. U svojim knjigama - a svaka je vidno
drukčije konceptualno postavljena - uvijek sam nasto-
jao, vratimo se na maloprijašnji odgovor, dati priliku da
progovori upravo ono što je potisnuto i prešućeno,
ono što današnja lakrdija od globalne politike poku-
šava skriti pod svoj kravavi tepih, već sam spomenuo,
jeftinim spektaklom. Ili, u meni najdražim pjesmama,
suočiti se s onim potisnutim u samome sebi.
Ako smijem biti malo ciničan, stara strategija „kruha i
igara“ danas je aktualnija nego ikada prije. Samo što na
mnogim meridijanima više nema - ne igara, nego kru-
ha. Sloterdijk mi je inače vrlo drag mislilac, koji nikada
nije zaboravio da, parafraziram naslov jedne njegove
sjajne knjige, dospjeti na svijet znači dospjeti upravo u
jezik. Ili, malo radikalnije: pasti u svijet znači dospjeti u
prije nas postojeći jezik i sva njegova, a ne naša pravi-
la. Jer, pojednostavimo stvar do kraja, upravo nas jezik
konstituira kao to zauvijek izdvojeno, usamljeno Ja.
S obzirom da ste se bavili rock muzikom kažite je li
vaše pisanje i način života, odnosno je li život razlog
pisanju?
Rock-glazba je bila samo jedan od bitnih razloga zbog
kojih sam se počeo baviti pisanjem. Jim Morrison po-
djednako kao i, primjerice, A. B. Šimić ili Georg Trakl.
I prije svih, jedan prozaik - Franz Kafka. Podjednako i
film ili slikarstvo i likovnost, danas posebice fotografija...
I uopće mi nije strana pomisao da je istinska umjetnost,
s izgubljenom aurom o kojoj je tako maestralno pisao
Walter Benjamin, ili s njezinim ostacima, uza sve ostalo,
i put k istinskoj ljudskoj slobodi uopće. Nikako ne ovoj
prividnoj slobodi danas, koju Žarko Paić sjajno u svojoj
knjizi naziva „Slobodom bez moći“. No, istinska slo-
boda bilo koje vrste, a umjetnička posebno, uvijek ima
svoju cijenu. Uopće me ne zanimaju „umjetnici“ koji su
ustuknuli kada je bilo potrebno, u premnogo slučaje-
va, podmiriti taj strašni račun. U pravoj se umjetnosti
ide do kraja, bez kompromisa, bez rezervnih resursa.
Onako kako su to u hrvatskoj književnosti činili, pri-
mjerice, A. G. Matoš ili već spomenuti A. B. Šimić... Ili
Georg Trakl, Paul Celan, W. G. Sebald...
Je li vam pisanje i radosna igra, koja vam omogućava
da život vidite ljepšim nego što stvarno jest?
Apsolutno ne. U svim svojim knjigama nastojao sam,
između ostaloga, pisati o svemu onome što ruinira
ljudsku slobodu ili pravo na posve različito, drukči-
je postojanje.. No imate potpuno pravo kada kažete
da je pisanje čin radosti, pa ma o kakvoj se tragediji i
teškim osjećajima pisalo. Tragedija je bit ljudskoga, ali
spoznaja vlastite smrtnosti može posljedovati upravo
čarobnim otkrićem nad svim otkrićima - svoje vlastite
neponovljivosti. Pisanje je, nadalje, i trak nade da još
negdje postoji taj neki nepoznati, empatični Drugi, čija
neponovljivost, pa dosta je i jedan jedini tren, dodiruje
vašu.
Kada pjesmu napišete, ostavite li je da sazrije
?
Upravo tako, čekam da, kako ste to lijepo rekli, sazrije.
Neke i po nekoliko, pa čak i desetak godina. Ili kako je
to napisao ni sa kim usporediv „teoretičar“ književnosti
Maurice Blanchot u svojoj nedavno i u nas objavljenoj,
epohalnoj knjizi „Književni prostor“ (Litteris, Zagreb,
2015., preveo Vladimir Šeput), pisac nikada ne zna
kada je, primjerice pjesma, završena. Uvijek, naime,
stigne i vrijeme kada dolazi i ta ponekad posve i katar-
zična, ali i tjeskobna točka. I ne samo na i.
Oneobičavanje je jedna od karakteristika suvre-
menog, kvorumovskog hrvatskog pjesništva koje
uspješno radite pa recite može li se to izdvojiti kao
glavna odlika i da pripadate tom pokretu, toj grupi
pjesnika?
„Oneobičavanje“, inače termin ruske formalističke
škole, točnije Šklovskoga, nije samo kvorumaška inten-
cija nego odlika, bar po meni, svakoga dobroga pje-
sništva i pisanja općenito. Još jednom moram ponoviti
kako Quorum nije nikada bio niti kanio biti mjestom
okupljanja autora koje je ujedinjavala ikakva zajednička
poetika, za sve isti književni nazivnik i pretpostavljiva
tekstualna matrica.