Page 71 - Rijeci_2015_web

Basic HTML Version

66
riječi
jedanautor
jedanautor
jedanautor
jedanautor
Je li književnost postala sama sebi dostatnom?
Mislim da nikako nije, ako stvari ne gledamo samo iz
hrvatske perspektive. Zemlje u kojoj se tako malo čita.
No postoje još uvijek i zemlje u kojima se itekako puno
i čita, i piše. Jedna od temeljnih hrvatskih identitetnih
(samo)zabluda je uvriježeno mišljenje kako smo na-
rod koji je posebice sklon, vidi crnoga vraga, kulturi i
umjetnosti!? Pa u toj velikoj ljubavi za kulturu i umjet-
nost općenito danas izdvajamo manje od jedan posto
iz državnoga proračuna. A nitko ni da pisne u ionako,
ispod svakoga dostojanstva, sluganskim i potkupljivim
medijima!
Zašto šute umjetnici?
Svi umjetnici u strahu su za ponižavajuću milostinju
od tzv. honorara. Pravo lice hrvatske kulture danas su
bezbrojni politički uhljebi i uhljebice svih vrsta u tzv.
kulturnim sektorima države, uprava i drugih instituci-
ja svih tih nagomilanih županija, gradova i sve praznijih
Potemkinovih sela... Odreda se, uz doista časne i tim
vrednije iznimke, za kulturni boljitak ovdje i sada treba-
ju boriti ljudi koji se baš i ne sjećaju kada su to pročitali
neku knjigu. Nemaju oni vremena za takve stvari. Zov
palanačkoga mrtvila i danas je temeljni „modus ope-
randi“ hrvatske kulture.
A u Hrvatskoj se i danas pišu i neke jako, jako dobre
knjige europske umjetničke vrijednosti. I to pisaca iz
svih naraštaja. Možemo stvari postaviti i drukčije - reci-
mo, Interliber jasno pokazuje da interes za knjigu, bar
jednom godišnje, itekako postoji, ali mi smo, nažalost,
zemlja u kojoj i oni koji to iskreno žele nemaju dovoljno
novca kupiti je.
Je li suvremena književnost osuđena na eksperimen-
tiranje i zbog pisca koji je pristao na globalizaciju (ne)
ukusa?
Za globalizaciju tzv. masovnoga (ne)ukusa nije, naravno,
kriva književnost, nego globalizacija kao proces uopće,
a koja se, nažalost, pokazala tek kao neoliberalno i ino,
despotsko koloniziranje svijeta drugim sredstvima, pa
tako i cvjetanjem masovnoga neukusa. Globalizacija je
danas teren za pokvarene igre profita multinacional-
nih kompanija i Oligarhija svih vrsta - čitaj: bezdušnu
pljačku. Suvremena književnost nije osuđena na ekspe-
rimentiranje, daleko od toga.
Dobro, koliko eksperimenti koriste književnosti?
Ono što je danas u kontekstu sveopće kretenizacije
svijeta dobro, bar što se književnosti tiče, pluralizam je
književnih postupaka bez terora te jedne, dominirajuće
poetičke paradigme. Sjajne se knjige pišu na svim me-
ridijanima i paralelama. Recimo, i u našem susjedstvu
- Mađarskoj. Spomenut ću samo jedno ime, Lászlóa
Krasznahorkaija, poznatoga kao, između ostaloga, sce-
narista filmova Béle Tarra, bar po meni najznačajnijega
filmskoga redatelja danas.
To što je upravo Krasznahorkai ovogodišnji laureat
prestižne The Booker Prize samo govori u prilog tome
da i najzahtjevnije proze mogu biti itekako poštovane
i da eskapistički ili pseudoangažirani kič svih književnih
rodova i vrsta nije jedina sudbina današnje književnosti.
Je li književno angažirano eksperimentiranje bijeg od
odgovornosti?
Ni jedno autentično književno pisanje, pa ni - kako ga
vi nazivate „eksperimentiranje“ - nije nikakav bijeg od
„odgovornosti“ jer je samo pisanje, ako nije tek drlja-
nje komercijalnoga ili tendencioznoga smeća i dokono
lupanje po tastaturi koje glumi književnost i prodaje se,
recimo, po velemarketima, čin itekakve ljudske odgo-
vornosti. Premda ja ne volim termin „odgovornost“ jer
je, jednostavno, književnost odgovorna isključivo sebi
– književnosti.
Je li to dovoljno?
Ovo što sam rekao, dakle, znači to da književnost ne
mora biti angažirana u bilo kojem ideološkom i ikojem
drugom smislu. Književnost je uvijek posjedovala samo
svoju - književnu istinu. Književnost treba poštovati tek
jedno jedino pravilo - pokušati vidjeti stvari iz jednoga i
dubljega i višega duhovnoga ili, ako hoćete, misaonoga
i osjetilnoga prostora. Ne podilaziti nikome i ničemu, i
dalje i uvijek pokušati biti glasom onoga što ljudi obično
nazivaju neizrecivim. Ili, s druge strane, dati priliku da
se čuje glas upravo onoga što nigdje drugdje više nema
pristupa progovoriti o sebi ili Drugima. Glas, između
ostaloga, onih koji danas više nemaju ništa osim ne-
sreće i patnje. No, i pišući o onome najpotisnutijem u
pojedincu ili današnjemu globalnome selu, književnost
treba posjedovati, ponavljam, svoju istinu.
A ona je?
Istinu umjetničkoga djela. Okomiti, a ne horizontalni
svijet, ili bar uspomenu na njega. Opće je poznata teza
kako u današnje vrijeme svi moramo bar (od)glumiti
danonoćnu sreću. Biti cool. Ne gnjaviti teškim pitanji-
ma. Dati svojoj i tuđoj nesreći pravo na glas oduvijek
je bio jedan od temeljnih motiva umjetnosti uopće, pa
tako i književnosti.
Kako čitatelja pomaknuti iz pasivne pozicije kojom
ga je zarobila moć konzumerizma i hedonizma?
Iskreno, ne znam, ali postoji valjda taj trenutak kada
se može dogoditi i to čudo. Računam, dakle, na lju-
de kojima će jednom biti dosta pukoga egzistiranja po
velemarketima i opčinjenosti „blagodatima“ sve im-
becilnijih medija u posve, zapravo, (dez)informacijska
vremena.
Kada će doći to vrijeme?
To se događa onda kada, primjerice, čovjek shvati da ne
mora bespogovorno služiti onome što je također geni-