Basic HTML Version
jedanautor
jedanautor
jedanautor
jedanautor
riječi
65
JEDAN AUTOR
Delimir Rešicki
Jezik je piscu danas možda jedini
preostali zavičaj
Iznimni hrvatski pjesnik, esejist i prozaik Delimir Rešicki
ovogodišnji je dobitnik pjesničke nagrade Kvirina za po-
eziju, što je povod ovom razgovoru u Riječima.
Gospodine Rešicki, ima li smisla pisati poeziju i
baviti se književnošću u vremenu koje živi od mani-
pulacija istinom - od konzumerizma, postmoderni-
stičke fragmentacije...? Ili je, možda, sve to razlog za
bavljenje književnošću?
- Upravo tako kako ste i sami ustvrdili na kraju pitanja -
danas, možda više nego ikada prije, treba pisati upravo
poeziju, pa ma kakva joj marginalna sudbina u ova, sje-
timo se kanonskog Hölderlina, oskudna vremena bila.
Ali, tek i jedino onu poeziju koja nikako i nikada ne
smije, baš ni jednu jedinu sekundu, udvornički paktirati
na bilo koji način s (ne)vremenom u kojemu živimo.
(Ne)vremenu - kako ste i sami rekli - sveopćega, sada
već sasvim patološkoga konzumerizma, a ja bih dodao
i potpunoga eskapizma, nihilizma, posve morbidnoga,
danonoćnoga medijskoga zaglupljivanja, bezočne ek-
sploatacije i manipulacija svih vrsta. Postmoderna fra-
gmentacija nije a priori loša stvar sama po sebi. He-
raklit je, prisjetimo se, upravo u fragmentima napisao
neke od ključnih misli kako starogrčke filozofije tako i
ljudskoga znanja općenito.
U čemu je onda naš problem?
Problem je, na nesreću nas današnjih, puno dublji, veći
i teži i umnogome nadilazi pitanje opstojnosti same
umjetnosti, između ostalih, načina da uopće izdržimo
život sam, pa i svu ovu prazninu oko nas. Umjetnost
je danas i prečesto svedena tek na poslušnu, nijemu,
gluhu i slijepu sluškinju kapitala i svih nakaznih ideolo-
gija u doba tzv. „društva spektakla“, citiram, naravno,
Guya Deborda. Druruštva bez ikakvoga morala, koje
u svojoj pohlepi više nema čak ni potrebu reći da želi
biti humano.
Jer se razlog za humano mrvi i tumači suvišnim?
Problem današnje bezidejnosti, kojoj je jedini cilj glup
život učiniti još glupljim, genijalno je naslutio gotovo pa
uvijek krivo i krivo, pa opet krivo, „shvaćani“ Nietzsc-
he, kada je prije mnogo, mnogo godina najavio dolazak
jednoga upravo katastrofalnoga, nihilističnoga doba -
ili kako je on to nazvao, vremena tzv. „posljednjih lju-
di“. Stvorenja koja više neće imati strasti i želje ni za
čim - nego biti tek izmanipulirana, puko vegetirajuća,
nemisleća gomila koja danonoćno zuri u tzv. „Ekrane
praznine“, citiram naslov jedne sjajne, dalekovidne knji-
ge stihova Branka Čegeca iz 2001. godine.