Basic HTML Version
226
riječi
promocije
promocije
promocije
promocije
Nagrada Sv. Kvirina za najbolju knjigu poezije
DARIJA ŽILIĆ
Obrazloženje
Nataša Nježić objavljivala je poeziju u raznim časopisima (Poezija, Riječi, Zarez...), a 2010. godine objavljena joj je
knjiga „Srebrna ljuljačka“, intimistička poetska zbirka ekspresionističkog izraza. Nova knjiga „Soba 99“ predstavlja
odmak od lirizma i emocijske komunikacije, a riječ je prije svega o sjajnom konceptualnom tekstu koji nastaje u
dijalogu s jednim drugim tekstom. Naime, knjigu „Soba 99“ autorica ispisuje dijalogizirajući s knjigom „Soba 66“,
mladog pjesnika iz Vinkovaca, Franje Nagulova, koji je usput, također dobitnik Kvirinove nagrade za mlade pjesnike.
Taj je intertekstualni dijalog posebno zanimljiv u vremenu kada mlađi pjesnici ili pišu stvarnosnu poeziju ili se inter-
tekstualno referiraju na klasike hrvatske ili svjetske književnosti (npr. na Šalamuna, Dragojevića, Anku Žagar). Nježić
naprotiv referira na knjigu svog kolege i na neki način ga nagovara da taj dijalog nastavi. U sjajnom pogovoru Lada
Žigo odlično analizira način na koji ova dva teksta korespondiraju. Zanimljivo je da se u tumačenju poziva i na dramu
apsurda „Svršetak igre“ Samuela Becketta, upravo zbog isticanja besmisla svijeta u kojem živimo. Naime, soba 99 je
mjesto u kojem nema vremensko-prostorne susljednosti, nema ničega, niti smisla, niti vjere u veliku misiju Umjet-
nosti i Poezije, nema vjere u Apsoluta. Autorica ističe u jednom stihu: „Da bi soba 99 bila ono što jest, važno je da
u njoj ne ostane ništa“. Ona kroz ovo čitanje možda i teži katarzi koja će dovesti do novog rođenja, ili do novog za-
čaravanja svijeta. U stihovima se nalaze
upute
, kao da je autorica svojevrsni Vergilije koji vodi svog Gosta - Profesora
u kružnom ambijentu u kojem nema niti početka niti kraja, samo vječno kruženje. Rečenice su kratke, lapidarne,
bez epiteta, metafora. To su rečenice koje se ponekad čine kao filozofski silogizmi ili pak sofizmi. Neprestane igre
riječima, monološki iskaz, koji je ipak upućen onome koji tumači književnost i koji je predaje studentima. Poezija
koju ispisuje autorica nema ishodište u inspiraciji, već u kombinatorici, kojom ona zavodi Profesora i potiče ga na
dijalog, odnosno na „glad dijaloga“. Cilj je jasnoća pisanja, koju oskudni vokabular još više naglašava. Važnija je misao
od slike. Od previše riječi gubi se smisao, ili se pak želi prikriti, a autorica želi sve istjerati na čistac, stjerati u kut,
sve pogledati bez iluzija o nekom napretku i o utjesi koju pisanje tobože pruža. Kao što je i pisanje autobiografije
sporazum, i ovdje je riječ o ugovoru: učenje o književnosti u institucijama trebalo bi omogućiti prenošenje znanja,
obavezu da čuvamo tradiciju. Ovdje se ta nakana dovodi u pitanje. Dovodi se u pitanje smisao povezivanja znanosti
i književnosti, odnosno interpretacije poezije (o tome govori pjesma „ Još jedna o zahvalnosti“). Ovaj je tekst prekid
tog oponašanja, odbijanje epigonstva: “A meni nitko nikada neće moći reći da sam epigon vaše književnosti“. To je
ujedno i raskid s pisanjem kao nekom vrstom boemstva. „Soba 99“ je iskaz ne-vjere u onog koji bi trebao donositi
znanje ili pak u tumača, koji je ionako ograničenog znanja ili svjetonazora ili je jednostavno frivolan i previše utopljen
u banalije. Tumača koji vjeru u Boga kompenzira vjerom u žensku ljepotu o kojoj govori Profesor u knjizi „Soba 66“.
„Soba 99“ nema veze s pojmovima od koje je intuicija stvorila Apsolu t- ta tvrdnja ponovo eksplicitno naglašava
ne- vjeru u budućnost, tradiciju, Boga. To je bunt protiv imitacije, protiv slike u riječi i riječi u slici. Umjesto lirike,
matematički precizne rečenice, dokazi, teoremi. Možda je najpotresniji iskaz koji govori o nevjeri u budućnost, iz
perpektive generacijskog
mi
, koje prepušta onim starijima da sami slažu svjetove, antologije. Nježić se obraća pro-
fesoru Franji iz pozicije jednog njegovog književnog lika - lika studentice koja autorovom alter egu kaže, kako ističe
Davor Šalat u pogovoru knjige „Soba 66“, da u sveučilišnoj predavaonici i u samoj poeziji postaje zagušljivo i da
moraju izaći van. Soba 66 je sinegdoha studija književnosti, a soba 99 je upravo mjesto koje nudi izazov, odgovor na
skepsu koju izražava zbunjeni Profosor. No premda je riječ o ispisivanju apsurda, ipak na kraju ostaje preporađanje,
novi početak, novo čitanje. Tek čitanjem knjige svoje studentice Profesor konačno može čuti i drugačiji pristup
poeziji i književnosti, radikalniji i manje površan, koji mu donosi i otvara neki novi uvid u vlastito biće. Gotovo da je
zaveden, ali ne sintaksom prsiju, već rečeničnim sklopovima koji se uvijaju kao poetske zmijice, izazivaju i pokazuju da
studentica je itekako misaono biće koje sprema žestoku udarac, a ne tek objekt koji guta sve servirane misli i pogled
tumača. Nataša Nježić je izazvala pjesnika da joj odgovori i da se nastavi lanac intertekstualnog zavođenja. Možemo
samo reći, kao što je ona istaknula u posljednjoj pjesmi, „Sretno!“ u toj jezičnoj avanturi.
Na kraju, knjiga „Soba 99“ autorice Nataše Nježić zbog svoje inovativnosti zaslužuje biti nagrađena nagradom Kvirin
za mlade pjesnike.