Basic HTML Version
promocije
promocije
promocije
promocije
riječi
225
Delimira Rešickog u suvremenome hrvatskom pjesništvu. To je prije nekoliko godina i potvrđeno Goranovim vi-
jencem, a sada se i Susreti Svetog Kvirina pridružuju tome konsenzusu dodjeljujući Rešickom Plaketu svetog Kvirina
za ukupan doprinos hrvatskoj poeziji. Dakle, kritika je u razvoju spomenute poezije uglavnom prepoznala dva raz-
doblja, rekao bih, prije i nakon Domovinskog rata. U prvo bi razdoblje pripadale rane Rešickijeve zbirke pjesama
iz osamdesetih i početka devedesetih godina
Gnomi
(1985),
Sretne ulice
(1987) i
Die die my darling
(1990), dok je
prijeporna knjiga pod naslovom
Tišina
(1985)
.
Njoj sam autor odriče karakter zbirke pjesama, žanrovski je određuje
kao tekstualnu potragu te je naknadno pretiskava u knjizi kratkih proza
Sagrada familia
, čime zapravo i sugerira nje-
zinu pripadnost kratkoj, fragmentariziranoj prozi. Dio pak kritike knjigu
Tišina
promatra i kao pjesnički tekst. Za to
doista i postoje poetičko-stilski argumenti, ali se nameće i protuargument da ta knjiga uistinu u velikoj mjeri odudara
od tadašnje Rešickijeve poezije i da joj je funkcija očito bila znatno drugačija.
Uglavnom, u tome prvom razdoblju Rešicki je s jedne strane obilježen generacijskim karakteristikama koje dijeli s
ostalim kvorumašima. S druge strane, ubrzo je postalo jasno kako se radi o iznimnom pjesniku čija poetika ni izbliza
nema dvojnika pa je je nekakva generacijska poetička uravnilovka uistinu neadekvatna za razne njegove posebnosti.
Tako je Rešicki, s jedne strane, bio dionik kvorumaške sklonosti tekstualizmu, semantičkom konkretizmu, posve
fragmentiranoj slici svijeta, urbanom nomadizmu, intermedijalnosti, intertekstualnosti, rokerskom i pankerskom
senzibilitetu, miješanju visokih i niskih stilskih registara i idioma. Kako to opisuje Tvrtko Vuković, „pjesma je po-
prište brzih izmjena perspektiva i sudaranja raznorodnih motivskih sklopova što pridonosi oblikovanju osjećaja
fragmentariziranosti i nestalnosti kako pjesničkog svijeta, tako i značenja svijeta zbilje s kojim je pjesništvo Rešickog
u neizravnoj, ali čvrstoj vezi. U tom se razmrvljenom prostoru pojavljuje lirski subjekt koji je uglavnom stiliziran kao
otpadnik i marginalac, a čiji je identitet na više načina prikazan kao nestalan ili upitan“.
Sve su to, dakle, poetičke karakteristike koje je Rešicki uvelike dijelio i s drugim kvorumašima. Bio je, međutim, već
tada poseban po iznimno dojmljivoj i originalnoj asocijativnosti, po očuvanoj sintaksi koja dekonstrukciju stvarnosti
nije izvodila fragmentiziranjem rečenice, nego posve slobodnim tijekom misli, vrlo začudnom figurativnošću i mon-
tažom disparatnih, sadržajnih cjelina koje su ipak obuhvaćale po nekoliko stihova, po gustoj urbanoj atmosferičnosti
i po egzistencijalnim i ontološkim, (sup)kulturnim i mitemskim rezonancama svojeg rasutog, ali iznimno sugestivnog
poetskog svijeta.
Drugo razdoblje Rešickijeve pjesništva nastupa nakon Domovinskog rata i njegovih najgraničnijih situacija koje će se,
na posve osebujan način, postati unutarnji suigrač teksta. Riječ je, kao i u prvome razdoblju, o trima zbirkama pjesa-
ma
Knjiga o anđelima
(1997),
Ezekijelova kola
(1999) i
Aritmija
(2005). U njima Rešicki donekle mijenja svoju poetiku,
pojačava neka kasnomodernistička obilježja kao što su (prema terminologiji Huga Friedricha) „diktatorska mašta“,
„osjetilna irealnost“, „prazna transcendencija“ i snažno se oslanja na na značenjski ulančanije sintagmatske nizove i
znatniji udjel stvarnosnih referenci u tekstu. Pod dojmom ratne i poratne zbilje uspostavlja drugačiji pjesnički svijet u
kojem se, namjesto postmodernističkih artificijelnih simulakruma, ostvaruje tipično modernističko, pa čak i neoro-
mantističko, „vjenčanje jave i sna“. Dolazi, naime, do posvemašnjeg srastanja realnoga i irealnog svijeta do te mjere
da stavarnost nalikuje nekomu, najčešće mračnom i apokaliptičnom snu, a da san ostavlja jezivo stvaran dojam.
Rešicki tragičnoj zbilji i osjećaju dubinske tuge daje svojevrstan objektivni korelativ u tamnoj, bujnoj i virtuoznoj
slikovitosti koja se služi konkretnim fenomenima slavonsko-baranjskoga krajobraza i osječkog urbaniteta, kao i posve
izmaštanim motivima i njihovim semantički udaljenim kombinacijama. On stvara atmosferu u kojoj je na trenutke
moguće iskusiti dubinske životne slojeve i njihovu tajanstvenu punoću, no taj «trenutak pravog osjećanja» ili trenu-
tak u kojem se prodire u nadvremenost ipak je posve kratkotrajan i već sljedećeg trenutka prodor u dubinu mora
se iskati nekom drugačijom usmjerenošću pjesme. Zbog svega spomenutog u ovome tekstu jasno je da je Delimir
Rešicki iznimno važan pjesnik suvremene hrvatske poezije i upravo zato ove je godine odlučeno da se baš njemu
dodijeli Plaketa Svetog Kvirina za ukupan doprinos tome pjesništvu.