Basic HTML Version
224
riječi
promocije
promocije
promocije
promocije
(koji je u babilonskom ropstvu imao apokaliptičku viziju) arhetipizira iskustvo subjekta a prostor knjige asocira kao
citatno-aluzivni prostor. Govor subjekta oscilira između neposredne doživljajnosti i naknadne gnomičnosti. Bolest je
izdvojena kao bitno obilježje svijeta. Subjekt se s njom suočava čas kao s vlastitim a čas kao s ponovljivim iskustvom
(koje dijeli s Ezekijelom i Italom Calvinom, Hamvasom i Slamnigom, Ianom Curtisom i dr.). Specifičnost Rešickijeva
tematiziranja bolesti proistječe iz asociranja katastrofične ratne zbilje. U zbirci
Aritmija
na djelu je kompleksno inter-
tekstualno poniranje u povijest srednjoeuropskog prostora i njezino kontrastiranje s hrvatskom i globalnom tran-
zicijskom zbiljom. Svoj civilizacijski krug pjesnik osvaja doslovnim i metaforičkim putovanjem koje povezuje Baranju
s Krakovom, Osijek s Budimom, dućane cimetove boje i pidžame na odjelu za rak, blato i Balaton, Brunu Schultza
i Tomaža Šalamuna, Rilkea i Branka Miljkovića. Iako se na tom putovanju neizbježno vraća istim mjestima i obraća
već poznatim sugovornicima, putovanje je krajnje uzbudljivo jer subjekt neprestano mijenja perspektive motrenja i
govorenja ili – kako sam kaže u pjesmi „Kocke“ –
svaki put si drukčije izgovara ime
.
Ukratko pjesničko iskustvo Delimira Rešickog združuje pankersku izravnost i polemičnost grafita, blještavilo plakata
i mrak predgrađa, angažman i melankoliju, subverziju i ljubav, etiku i estetiku. Plaketa sv. Kvirina za ukupan prinos hr-
vatskome pjesništvu samo je jedna od vanjskih potvrda važnosti tog iskustva za sadašnjost i budućnost naše poezije,
samo je vanjski poticaj da se iznova vratimo tom iznimnom lirskom opusu.
DAVOR ŠALAT
Obrazloženje za dodjelu plakete Svetog Kvirina Delimiru Rešickom za ukupan
doprinos hrvatskoj poeziji
Hrvatska se književna kritika gotovo unisono slaže da je poezija Delimira Rešickog jedno od najvažnijih iskustava
našeg suvremenog pjesništva, da je to pjesništvo koja iznimno sugestivno djeluje na čitatelja i stvara jedan od najin-
tenzivnijih i najoriginalnijih poetskih svjetova. No, rekao bih, to je u prvome redu slaganje o simptomima te poezije,
o onome što je jasno vidljivo u samome pjesničkom tekstu, kao i o snažnom učinku tog pjesništva, njezinom, kako je
jednom u tekstu o Rešickijevoj knjizi
Die die my darling
napisao Hrvoje Pejaković, „neporecivom elektricitetu“. On je
taj elektricitet, tu sugestivnost protegao i na cijelu Rešickijevu poeziju pa je i postavio suštinsku tezu da je tekst „za
ovog pjesnika, zasad, mjesto protoka neke preobrazbene energije, ne i njenog fiksiranja u neki alternativni kozmos
čije bi osnovne crte bile razaberive i podvrgljive verbalizaciji“. Pejaković je, dakle, sumnjao da se kozmos te poezije
može verbalizirati, odnosno smatrao da u velikoj mjeri možemo ostati samo na njezinim simptomima, a ne i na „smi-
slenoj artikulaciji“ tih simptoma, što su ponekad i drugi kritičari znali prigovoriti Rešickom. Ipak, Pejaković je lucidno
intuirao i neku „osmišljavajuću perspektivu“ te poezije koja, kako je napisao, čuva sjećanje na „nebesku dimenziju, ali
mu je to sjećanje prisutno kroz gubitak, rasulo, kroz iskustvo egzistencijalne propalosti“.
Zvonimir Mrkonjić, pišući o Rešickijevoj
Knjizi o anđelima
, tu nebesku dimenziju prevodi pak u kategoriju nemogućeg
koje je „u ovog pjesnika do te mjere prisutno da traži svoj izlaz u realno“. I on, dakle, u tome pjesništvu zamjećuje i
nešto povrh nizanja i sudaranja sugestivnih slika. Čak kaže da je kod Rešickijeve poezije „riječ o jednom iskustvenom,
ali podjednako i nadiskustvenom projektu“, da „racionalna i emotivna prisebnost pisca stoji pod utjecajem iracional-
ne, odsutnosne jasnoće koja prelama u svom svjetlu omeđenost piščevih nalaza“.
A Tvrtko Vuković kategoriju nemogućeg u Rešickijevoj poeziji promatra u kontekstu takozvanog apokaliptičnog
kršćanskog materijalizma, onakvog kakav je inauguriran u knjizi Slavoja Žižeka i Borisa Gunjevića
Bog na mukama.
Obrati apokalipse.
Vuković, govoreći ujedno o Rešickijevu pjesništvu, kaže da „transcendencija nije neka nepojmljiva
onostranost, nego se, takoreći, onostranost pojavljuje u središtu ovostranosti kao distorzija, izobličenje poretka
stvari. Subjekt valjanog etičko-političkog, prema Žižeku, čina djeluje poput Isusa Krista koji utjelovljuje upravo takvu
desublimiranu, zazornu sublimnost, objavu nemogućeg (iščašenja) unutar poretka mogućeg“.
Ukratko, ontološki prostor koji konstruira poezija Delimira Rešickog može se konceptualizirati, osmišljavati na razli-
čite načine, osobito zbog izrazite značenjske otvorenosti i mnoštvenosti koja je toj poeziji svojstvena. S druge strane,
kao da nijedna konceptualizacija to pjesništvo ne iscrpljuje, kao da se njezina u velikoj mjeri iracionalna bujnost ne da
pripitomiti nikakvom teorijskom rešetkom. Mnogi su ipak primijetili da Rešickijevo pjesništvo stvara neki iskustveni,
poetički pa i ontološki nadmašaj obične gomile smrskanih slika, eliotovski rečeno, a Mrkonjić je to nazvao „drugim
licem zbilje, zamjenskom stvarnosti ravnopravnom onoj jedino priznatoj“.
U istodobnom priznanju postojanja takve druge, poetske zbilje, ali i u odustajanju od njezina jednoznačnijeg kon-
ceptualiziranja, okrenimo se opet spomenutim simptomima Rešickijeve poezije. Oni su, već i svojim neposrednim
estetičkim pristankom mnoštva čitatelja, vjerojatno postali i presudni za konsenzualno prihvaćeno visoko mjesto