Basic HTML Version
kritika/osvrt/prikaz
kritika/osvrt/prikaz
riječi
217
F. Nagulov
O panonizmu hrvatskoga
pjesništva
Panonizam hrvatskoga pjesništva i studija Slava Panonije, uvod u teoriju stila s intermedijalnom studijom Vlastimira
Kusika
(Budimpešta, Osijek, Filozofski fakultet Univerziteta Eötvösa Loránda u Budimpešti, slavonskobaranjskosri-
jemski ogranak DHK, Filozofski fakultet Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, 2014.)
Pred nama je djelo iz reda izvanrednih izdanja
Knjižnice Pannonius
nastalo suautorskim naporom stilističarskoga
dvojca
Goran Rem – Sanja Jukić
(uz urednički doprinos Zlate Šundalić, Stjepana Lukača i Zoltana Medvea) koji kroz
niz vrlo intrigantnih radova, uz veliku preciznost, a kroz podjednako sinkronijsku i dijakronijsku komponentu sagle-
davanja interijernih te eksterijernih produkata hrvatske književne proizvodnje, vrlo zorno predočavaju panonizam
kao jedan od fundamentalnih predznaka samoga hrvatskoga književnoga identiteta, njegove tradicionalističke uloge
u očuvanju nukleusa podjednako nacionalnoga i panonskoga bića ovoprostornoga čovjeka te tijesne povezanosti i
uvjetovanosti dosezima produkcije primarno zapadne provenijencije koja sugerira, laički rečeno, držanje koraka s
evolucijom pisma/jezika vodećih punktova svjetske književnosti čineći je ujedno i nadnacionalnim intelektualnim bla-
gom. Tim je i logičnija međunarodna, primarno mađarsko-hrvatska suradnja, koja kao takva osnažuje nadnacionalni
dojam koji, kako se prethodno može iščitati, nipošto ne nipodaštava jetku nacionalnu nit.
Prva se cjelina tako razumljivo dotiče prostorno-vremenske odrednice panonizma kao jednoga od osnovnih sasto-
jaka DNK strukture ukupne hrvatske književnosti na što se, jednako logično, nadovezuje veliki latinist Jan Panonije,
intelektualac podjednako prisvajan i u hrvatskoj i u mađarskoj povijesti književnosti, a čiji su temelji udaranju pano-
nizma u stoljećima kasnijega književnoga stvaralaštva kao razmjerno lako primjetljivom gotovo egzistencijalističkom
kontinuitetu nepobitni.
Iako su cjeline tematsko-semantičko razvrstane vidljivim je upravo kako autori slijede spomenutu liniju kontinuiteta
sve do današnjih dana, a s osobitim naglaskom na prostor moderniteta koji je primarnim znanstveno-istraživačkim
interesom autorskoga dvojca. Iz ukupnoga korpusa danih obrada stoga posebice vrijedi izdvojiti ono što dvojac
imenuje kao
neopanonizam
, a čiji predstavnici, makar i nepotpuno svjesno, kod panonizma u svoje stvaralaštvo in-
tegriraju do razine gdjegdje i prekomjerne gustoće, one razine zagrižene depresivnosti i melankolije pomiješane s
istovremenim prkosom koji je poseban odjek dobio u takozvanom
slavonskom ratnom pismu
, a o čemu je profesor
Rem do sada iznimno puno i studiozno pisao.
Navedeni slijed vodi nas do današnjih dana – aktualnih i egzistencijalno hipersenzibilnih neopanonističkih krikova
dekolažiranih pejzaža, okamenjenih metafora te gnoseološke hibernacije u katranskoj močvari intermedijalnosti.
Takav slijed biva razumno zaključen Kustikovom studijom
Slika slavonskog panonizma, medijska studija
, teorijsko-in-
termedijalnim pojačivačem panonističke semiotičke višerazinskosti.
Panonizam kao atmosfera antiarkadije, potpuna afirmacija književnoga protusvijeta, blato pod rasplesanim plesnim
koracima Béle Tarra, danom studijom čini semantički problematični, a opet lako usvojivi puni krug te nas vraća Janu
Panoniju, ovdašnjem Prapočetku, Slavi o kojoj šutnja možda govori bolje od svih lucidnih zaključaka ili paranoidnih
napjeva koji su, čineći tako čehovljevski paralelizam replika s literaturom samom, u intergalaktički bezdan odašiljali
krvave impulse svih koji su umjesto
to je naše
običavali započinjati dan s
to je moje
. Makar, to je već neka druga priča.
Nije druga priča, ali za dobrobit prikaza ove knjige recimo da jest, koncentracije na vrijedno štivo radi.
Zaključno, preporučljivo je ovu knjigu uzeti u obzir i kao nastavak čitanja
Slavonskoga ratnoga pisma
, ali i čitanja vrlo