Page 220 - Rijeci_2015_web

Basic HTML Version

kritika/osvrt/prikaz
kritika/osvrt/prikaz
riječi
215
Franjo Nagulov
Nataša Nježić:
Soba 99
Naklada Đuretić, Zagreb, 2015.
Iako se zbirka poezije
Soba 99
autorice Nataše Nježić, nagrađenice ovogodišnjih Kvirinovih susreta u Sisku za najbolji
objavljeni rukopis do trideset i pete godine starosti, u prvom redu može iščitavati kao neku vrstu lirizirane polemike s
uvjetno rečeno protagonistom zbirke
Soba 66
potpisnika ovih književno-kritičarskih redaka, već i samo elementarno
poznavanje teorije književnosti pruža mogućnost ovakvoga osvrta bez ikakvih daljnjih reperkusija – naime,
Profesor
je
u objema zbirkama primarno lirski subjekt te ga valja gledati kao preduvjet ovoga, šire gledano, dvoknjižnoga seman-
tičkoga klizanja kakvo zapravo, prema istaknutom mladom pjesniku i književnom kritičaru Davoru Ivankovcu, i nije
nešto posve novo niti neočekivano. Nije, s druge strane, niti tako često u suvremenoj hrvatskoj pjesničkoj produkciji
te stoga provocira intenzivnu recepciju.
No da bismo, u slučaju potpune neupućenosti, dobili nešto jasniji uvid u ovdje natuknutu korelaciju, potrebno je
izdvojiti dio pogovora Lade Žigo koji kaže:
Bitno je reći da se autoričina zbirka nadovezuje na zbirku pjesama Franje
Nagulova Soba 66. Stoga, da bismo ključem (iščitavanja) otključali vrata tajnovite sobe 99, moramo nakratko zaći u sobu
66 – u predavaonicu mladoga profesora književnosti, kojega je Nagulov prikazao kao umjetnika u krizi, a koja je uvjetovana
krizom vremena u kojem jesmo… S obzirom da postaje skeptičan prema budućnosti umjetnosti, profesor postaje teatralna
rugalica – počinje se sprdati sa svime, pa tako „unizuje“ i vlastitu poeziju…
U knjizi Nataše Nježić Soba 99, u svakoj pjesmi studentica se obraća profesoru, odgovara mu s ironijom na sve ono što je go-
vorio u svojoj sobi 66 – pomalo uvrijeđena zbog njegova sarkazma, ali i uvjerena da poezija više nema nikakvu budućnost…
Ovdje je, međutim, posebno bitnim naglasiti stilsko smirivanje autorice u odnosu na njezinu koju godinu ranije pre-
mijernu zbirku pjesama
Srebrna ljuljačka
. Za razliku od prvoga rukopisa
Soba 99
neosporno je stilski prohodnija,
čitljivija, no ne stoga i semantički slabija, naprotiv – tekstovi ove knjige ukazuju na autoričinu filozofsku izobrazbu koja
joj, barem u autorskom smislu, nedvojbeno pomaže izraziti neoegzistencijalističku osjetljivost kakva krasi značajan
dio takozvanoga neopanonističkoga pisma. Nježić je ujedno svjesnom nerijetko obrnuto proporcionalnoga odnosa,
na kvantitativnom planu, semiotičkih mehanizama označivanja te semantičke metaoznačenosti, utoliko pretežu raz-
mjerno šturi, planirano škrti tekstovi, katkad gotovo tekstualni kosturi, oni dakle protolirizmi kakve spremno i upravo
doajenski kroz posljednjih četiri-pet rukopisnih cjelina ispisuje sugrađanin joj Slavko Jendričko.
I Lada Žigo, ali i Davor Ivankovac ukazuju na replicirajući karakter teksta u kojem Ona, lirski subjekt, ne daje za pravo
govoriti Profesoru – on je u sobi 66, naime, svoje rekao, a u sobi 99 njegovo je isključivo slušati. Ona mu se obraća kao
budućem
Nobelovcu
, vrlo sarkastično, dakle, unizujući njegov prividni pogled iz visine, s katedre na amfiteatarskom
pročelju odakle seže pogled prema skupu poniznih, nesigurnih, ali svakako estetski zadovoljivih identiteta. U sobi 99
skup postaje prazan, čuje se tek
Glas
, Ona dakle, lirski subjekt o kojemu ne govorimo kao o dematerijalizirajućem
s obzirom da isti ni po čemu i nije, figurativno rečeno, materijalan. Smrt se autora tako pandemijski širi na smrt
manje-više svega, a pri čemu je
Sve
ekvivalentno Pismu samom. Utoliko se lirski subjekt obraća Profesoru teleporti-
ranom iz Sobe u Ne-Sobu obećanjem kako odustaje od pisanja od kojega pak, sama Nataša Nježić, iz blogosfernoga
je, ali i knjižnoga iskustva suditi, neće tako lako odustati. Upravo suprotno, Soba 99 kao vitalan kvalitativni iskorak
u odnosu na prethodna ostvarenja jasnim je znakom da Nježić radi na autorskoj sebi te da tu, za razliku od glasa
Ne-Sobe, ne misli stati. Utoliko je, nadovezati se s Ivankovčevom kritikom objavljenom u Zarezu, zanimljivim vidjeti u
kojem će se smjeru kretati daljnja Natašina nastojanja.