Page 201 - Rijeci_2015_web

Basic HTML Version

196
riječi
esejistika
esejistika
esejistika
esejistika
esejistika
(kao neka zasebna psihička funkcija), nego doživljaj
„prisutnosti istine, njenog bića“. Estetičko doživljavanje
umjetničkog bića „izravno“ pak utječe i na individuali-
tet („duševni sklop“) estetskog subjekta. Za umjetnič-
ku spoznaju u konačnici se može reći da predstavlja
jedan osebujni „unutrašnji odjek“ bića umjetnosti, a
ne učinak spoznajnog izjednačavanja stvari s njezinim
pojmom.
Osim objektivizma, esencijalizma i gnoseološkog rea-
lizma kao tri osnovne karakteristike Fochtove estetike,
valja spomenuti i stavove koji se također tiču njegove
filozofije umjetnosti, a proizlaze iz opće ontologije. U
tome kontekstu treba naglasiti Fochtovo zagovaranje
ontološkog monizma kao navlastitog filozofskog pola-
zišta. Misao prema kojoj se bit nalazi u biću, tj. u samoj
prirodi, osim aristotelovske filozofske tradicije prisutna
je i u tzv. filozofiji identiteta, primjerice, u mišljenju B.
Spinoze ili F.W.J. Schellinga.
Fochtova sklonost filozofijama koje zastupaju misao o
identitetu materije i duha posljedica je, između ostalog,
i potrebe za uspostavom cjelovite filozofije umjetnosti
u rasponu od estetike umjetnosti do estetike prirode.
Po drugoj strani Focht uzima u obzir i modernu zna-
nost, točnije rečeno, kvantnu fiziku koja prema njego-
vom mišljenju potvrđuje pitagorejsku misao o jednom
središnjem dinamičko-matematičkom poretku koji
prožima cjelokupnu materiju. No, kakogod se definira
načelo jedinstva bitka bića uvijek preostaje pitanje na-
stajanja bića uopće. Focht zato pitanje, „Zašto uopće
nešto, a ne ništa?“, i premješta iz metafizičke u umjet-
ničku sferu.
Imajući u vidu da pojmovi
ništa
i
nešto
u Fochtovoj filo-
zofiji umjetnosti nemaju značenje ništavnog ništa i be-
zobličnog nečeg, već
ništa
i
nešto
u estetičkom pogledu
postoje kao ono besmisleno i neduhovno, odnosno
kao ono smisleno i prožeto duhom; postaje dakle ra-
zvidno da je estetika prirode i pitanje konstitutivnog
načela prirodno lijepog upravo onaj element koji ne-
dostaje cjelini njegova filozofskog opusa.
Na podlozi s jedne strane kantovske (agnostičke) tra-
dicije koja polazi od toga da
biće po sebi
nije moguće
spoznati, a s druge strane fenomenološkog razlikova-
nja prirodnog i fenomenologijskog stava, Focht konsta-
tira kako je ljudska moć spoznaje podvojena na antro-
pomorfno iskustvo onog pojavnog i intuitivno zrenje
bîti fenomena. Ova podvojenost proizlazi iz čovjekova
ontičkog ustroja, odnosno iz konstitutivnih razlika iz-
među, uvjetno rečeno, beskonačne unutrašnjosti duše
i konačne izvanjskosti tijela.
Zbog zagovaranja ontološke funkcije i smisla umjet-
nosti, Fochtov gnoseološki dualizam ni nije istovjetan
s racionalističkim razlikovanjem viših i nižih spoznajnih
moći, već se na neki način ukida u estetskom fenome-
nu kao dijalektičko-ontičkom odnosu. Umjetnička spo-
znaja kao dijalektičko suodnošenje subjekta i objekta,
odnosno kao prepuštanje čistom ontičkom zbivanju
umjetnosti („samozaborav sebstva“), u Fochtovoj filo-
zofiji umjetnosti predstavlja, dakle, jedan pokušaj nadi-
laženja čovjekovih gnoseoloških ograničenja, tj. klasične
spoznajne relacije subjekt – objekt. Time se, u konač-
nici, potvrđuje i postojanje
amuzije
kao svojevrsne
„duševne nesposobnosti“ za estetičko doživljavanje
umjetničkih realiteta.
Premda se može steći dojam kako Fochtova filozofija
umjetnosti pokušava spojiti ono naizgled nespojivo, a
to je, inače, rezultat Fochtova stava o identitetu mate-
rije i duha, njegova estetika, ipak, na poseban način go-
vori o biću i istini umjetnosti, pa bi se zaključno mogle
navesti sljedeće tvrdnje.
Umjetnost može estetski opravdati (kao volja za for-
mom), odnosno humanizirati, naš životni svijet putem
proizvođenja
istinskih umjetničkih djela
(djelo kao
objektivirani duh u materiji), te se time ujedno i očuva-
ti od samoukidanja u sveprisutnom procesu racionalne
„estetizacije svijeta“.
Umjetnička pak istina „vrednija“ je od drugih istina,
zato, jer izravno proizlazi iz
„doživljaja“ strukture um-
jetničkog bića,
te je kao osebujni (aktivni) „efekt bića“
vjerodostojnija od istina nastalih na osnovi apstraktno-
ga misaonog slaganja.