Basic HTML Version
esejistika
esejistika
esejistika
esejistika
esejistika
riječi
195
ne ili ontološke istinitosti djela) predstavlja, zapravo, i
svojevrsni pokušaj nadilaženja estetičkog racionalizma
(prvenstva razuma nad osjetilnošću). K tomu, ontolo-
gija umjetnosti zahvaća šire područje od formalističke
estetike, i to stoga jer obuhvaća i duhovno-metafizičke
aspekte bića umjetnosti.
Kao jednu od umjetničkih formi Focht, primjerice, na-
vodi i tzv. transcendentnu formu (npr. fugalni tokovi
u Bachovoj glazbi), koja djeluju tako da nas odvodi od
konkretnosti bića prema
praformama
(pralikovi, prato-
novi itd.) od kojih je naime sastavljen i mikrokozmos i
makrokozmos. S druge strane, kao jednu od najvažni-
jih prirodno-umjetničkih formi Focht navodi tzv. formu
kao
morphé
. Ovaj pojam forme svoje podrijetlo ima u
Aristotelovu nauku o supstanciji, odnosno o formama
kao imanentnim individualnim formama. Focht formu
kao
morphé
stavlja u temelj umjetničkog bića, pa je
stoga ona polazišna ili konstitutivna forma pri stvaranju
umjetničkog djela.
S obzirom da forma kao
morphé
vrijedi kako u područ-
ju prirode tako i u području umjetnosti time se samo
potvrđuje da Fochtova filozofija umjetnosti po svojoj
krajnjoj intenciji nadilazi umjetničku sferu, jer otvara
pitanje moguće povezanosti prirodno i umjetnički lije-
pog. Navedene forme ukazuju na to da Focht jednako
uzima u obzir pitagorejsko-platoničku, kao i aristote-
lovsku filozofsku tradiciju.
Imajući pak u vidu Fochtov načelni stav o modalnim ka-
tegorijama kao gnoseološko-logičkim kategorijama, tj.
o modalnosti kao izrazu spoznajnog ovladavanja objek-
tivitetom sukladno logičkim zakonima, valja ponovno
istaknuti da kategorije modaliteta unutar njegove filo-
zofije umjetnosti imaju strogo ontološki smisao. Stoga
je estetički esencijalizam u konačnici, zapravo, potvrda
idealnog karaktera umjetnosti.
Pitanje pak međuodnosa estetskog predmeta i umjet-
ničkog djela za Fochta je prije svega pitanje ontičkog
ustroja estetskog subjekta, odnosno mogućih načina
uspostave odnosa između subjekta i djela, a to su:
„esteticističko-ontičko-estetski“ i „sociološko-psiho-
loško-gnoseološki“ način.
Forme u smislu objektivnih idealnih mogućnosti pret-
postavka su, dakle, Fochtova esencijalizma na koji se
navezuje gnoseološki realizam kao još jedan aspekt
njegove filozofije umjetnosti. U analogiji s N. Har-
tmannovim platonističkim shvaćanjem idealnog bitka
kao
posebitka
i Focht smatra da objektivne idealne mo-
gućnosti umjetnosti nisu transcendentalne, nego su, s
obzirom na estetski subjekt, transcendentne.
Nadalje, uvođenjem tzv. estetskih kategorija, kao što su
primjerice
formalno-estetske
kategorije (blistavo, sjajno,
simetrično, skladno, asimetrično, ljupko itd.), Focht
nastoji pokazati kako su estetske forme
čisti estetski
objektiviteti
koji postoje neovisno od subjekta, odnosno
da estetske kategorije nemaju gnoseološko porijeklo.
Time pomoću svojevrsne ontologije estetskih formi,
koja se osvrće i na realizam Herbartove filozofije, po-
kušava povezati estetsko i umjetničko, odnosno priro-
du i ono duhovno-metafizičko.
U osloncu na Aristotelov imanentizam, tj. nauk o po-
stojanju ideja u stvarima, ali i teoriju umjetničke mime-
ze u smislu zrenja i objektiviranja idealnih mogućnosti,
Focht razvija jednu filozofiju umjetnosti u kojoj kate-
gorije modaliteta i estetske forme imaju ontološki, a
estetske forme k tomu i kozmološki karakter. Estetička
je spoznaja po Fochtu stoga transcendentno-imanen-
tni akt. S druge strane, zbog načelne neovisnosti od
„realnog bitka“, umjetnost u stvarnost može prevesti
čak i realno neostvarive mogućnosti.
Umjetničko proizvođenje novih bića posebno je zani-
mljivo u modernoj apstraktnoj umjetnosti koja putem
odricanja od predmetnosti odnosno objektivne stvar-
nosti, po Fochtovu mišljenju, poduzima
korjeniti ontički
zahvat
. Ovaj se zahvat odnosi kako na izravnu objekti-
vaciju idealnih mogućnosti tako i na konstruiranje tzv.
nove umjetničke stvarnosti u kojoj refleksivnost posta-
je prevladavajući element.
Umjetnička proizvodnja usko je, dakle, povezana s
tematikom objektiviranja idealnih mogućnosti umjet-
nosti. Stoga „nužnost“ prelaska idealnih mogućnosti
u umjetničku tvorevinu u bitnome počiva na, kako se
čini, „slabosti“ ljudske duhovnosti, odnosno nemoći da
se jedinstvo materije i duha objektivno ostvari unutar
drugih ljudskih djelatnosti.
Čovjek je prema Fochtu biće u kojemu opstoji poriv za
transcendencijom, tj. čovjek je biće koje ima pojam o
beskonačnom i idealnom, ali je istodobno i presudno
ograničen realitetom svijeta te elementom tjelesnosti.
Umjetnost pak omogućava, barem privremeno, ukida-
nje bitnih ograničenja subjektivne egzistencije, i to time
što na
umjetan
način ostvaruje ono humano.
Na podlozi gnoseološkog realizma i estetičkog esen-
cijalizma – sa estetskim predmetom kao svojim sre-
dištem – počiva, dakle, cjelokupna Fochtova koncep-
cija estetskog fenomena kao ontičkog odnosa. Čisti
je estetski akt kao intuitivno-intelektualni spoznajni
odnos između subjekta i estetskog predmeta prožet
i bitno određen bilo stvaralačkom intencijom spram
objektivnih idealnih mogućnosti neke od umjetnosti,
bilo primalačkom intencijom prema idealnim moguć-
nostima umjetničkog djela. Zbog svoje dijalektičke
strukture umjetnička spoznaja nije tek apstraktno-te-
oretski odraz nečeg objektivnog, ili čak subjektivnog,
nego je produktivno prisvajanje objektivnih mogućno-
sti, odnosno živi doživljaj idealnih mogućnosti umjet-
ničkog djela.
Stoga se po Fochtu razlika između umjetnosti i drugih
duhovnih djelatnosti sastoji i u tome što u umjetnosti,
„čovjek istinu uzima kao biće kroz svoje biće“.
Estetič-
ki
doživljaj
„bića istine“ nije puko unutrašnje osjećanje