Basic HTML Version
194
riječi
esejistika
esejistika
esejistika
esejistika
esejistika
ili idealan, nego je objektivno povezan s umjetničkom
materijom. Iako zamisao o slojevitosti estetskog pred-
meta preuzima od N. Hartmanna i R. Ingardena nje-
gov
nacrt strukture
predstavlja, ipak, jedan kvalitativni
pomak.
Drugačije kazano, za Fochta nije upitna realna prisut-
nost metafizičkog u umjetničkom djelu, već je riječ o
tomu da se metafizičko u umjetnosti očituje na pose-
ban,
subjektivno-duhovan
, način. Time se ujedno potvr-
đuje i pitagorejsko-platonički aspekt Fochtove estetike.
Gnoseologijski prijepori oko bitka metafizičkih kate-
gorija (problematika sveze kategorija sa osjetilnom
zamjedbom) u umjetnosti se dakle „razrješavaju“ time
što je, „ono metafizičko u djelu neposredno dostupno
osjećanju“.
Idealitetom umjetnosti Focht se posebno bavi i unu-
tar razmatranja kategorija modaliteta, koje u njegovoj
filozofiji umjetnosti imaju ontološki karakter. Focht
razlikuje tri osnovne
intermodalne
umjetničke katego-
rije: sustvarnost (
Mitrealität
) kao modalitet umjetnič-
ke stvarnosti, sunužnost (
Konezessität
) kao modalitet
umjetničke slobode i sumogućnost (
Kompossibilität
)
kao modalitet subjektivne ostvarenosti umjetnosti. Za
problematiku modalnosti presudna je pak Fochtova
recepcija M. Benseova pojma
sustvarnosti
.
Fochtovo shvaćanje
sustvarnosti
proizlazi naime is-
ključivo iz „modalno-ontološkog“ aspekta estetskog
predmeta, tj. iz opozicije umjetnost – objektivna
stvarnost, a ne iz spoznajnih i semantičkih aspekata
predmetno-prikazivačkog plana estetskog predmeta.
Zbog uvođenja sfere objektivnih idealnih mogućnosti
kao – po ontološkom redu – najviše umjetničko-mo-
dalne kategorije, Fochtovo se poimanje
sustvarnosti
,
uvjetno rečeno, razlikuje od Benseova koji pak
su-
stvarnost
(„ontološki korelat ljepote“) shvaća iz mate-
rijalističko-semantičke perspektive. Po Fochtu, dakle,
umjetničko biće
istinski
postoji već i na idealan način, tj.
kao mogućnost. Razapeta, zapravo između stvarnosti
i mogućnosti, umjetnost „krvari tako svoju nestvarnu
ljepotu“.
Veličina Fochtove estetičke misli, a s obzirom na kon-
stitutivno-formalni aspekt bića umjetnosti pokazuje
se, dakle, prvenstveno preko teze o poklapanju du-
hovno-metafizičkog plana i umjetničkih formi, odno-
sno troplanske strukture estetskog predmeta, ali i u
pridavanju ontološkog smisla kategorijama modaliteta,
koje su inače, po Fochtovom mišljenju, pomoćne gno-
seološke kategorije.
Iz Fochtove upućenosti na estetski predmet, ali i me-
tafizičke aspekte bića umjetnosti, proizlazi po jednoj
strani i njegova fasciniranost glazbom kao umjetnič-
kom vrstom koja je najmanje ljudska u smislu ovisnosti
od onog predmetnog, a s druge strane i zazor spram
svih tvorevina koje negiraju estetsko-ontološke aspek-
te umjetničkog bića, kao što su npr. Stockhausenovi
„zvučni proizvodi“. Međutim, Fochtov objektivizam
kao način pristupa estetskom fenomenu nije istovjetan
sa znanstvenim objektivizmom.
Premda uvažava postavku o kvantitativnoj naravi bića
Focht nalazi da je u fenomenu umjetnosti presudan
upravo duhovno-metafizički moment, te se time
udaljava od znanstvenog pristupa stvarima koji u ko-
načnici, ipak, ne može prihvatiti da se, „umjetničko dje-
lo po svojoj najdubljoj prirodi izdvaja iz realnosti unutar
koje se javlja“. Po drugoj strani objektivizam je metoda
pomoću koje se Focht, polazeći od umjetnički lijepog,
pa preko ontologije umjetnosti, opće ontologije, filo-
zofije prirode i prirodnih znanosti, namjeravao pribli-
žiti tajni prirodno lijepog. Pored toga, iz estetičkog se
objektivizma mogu ispostaviti i osnovni pojmovni kri-
teriji za moguću umjetničku kritiku.
Tako primjerice djelo koje nije neposredno dano osje-
tilima, tj. s kojim nije moguće uspostaviti ontički odnos
(npr. konceptualna umjetnost); ili koje nema duha tj.
koje ne nadilazi fiziološko-nagonske efekte (npr. za-
bavna glazba); potom koje nema osjetilnu logiku tj.
koje je po estetskom obziru nepregledno i nesuvislo
(npr. u slučaju elektroničke glazbe); ili pak djelo koje
nema odmak od realiteta tj. koje se stapa s realitetom
i time gubi svoju umjetničku posebnost (npr. konkret-
na glazba), promatrano iz pozicije Fochtove ontologije
umjetnosti, zapravo, i nije umjetničko djelo.U ontološ-
kom smislu Fochtova estetika ima karakter esencija-
lizma odnosno polazi od postavke da estetske forme
(objektivne idealne umjetničke mogućnosti), u odnosu
na stvarnost, imaju autonomniji ontološki status od
estetskog predmeta.
Premda umjetničke mogućnosti po Fochtu pretho-
de djelu to ujedno ne znači da se mogućnosti nužno
objektiviraju u umjetničku stvarnost, već da je objekti-
vacija presudno vezana uz estetski subjekt. Moglo bi se
stoga, uvjetno, reći da Focht zbog zagovaranja esenci-
jalizma pripada usmjerenju tzv. estetičkog formalizma.
Međutim, forma je za Fochta element koji prvenstveno
omogućava
ontički
dodir
između subjekta i predmeta.
Nadalje, umjetnička forma i umjetnički sadržaj po
Fochtovu se mišljenju poklapaju te se zato načelno i
ne mogu razlučiti. Umjetnički sadržaj proizlazi naime
izravno iz umjetničke forme kao jedna samostalna
struktura, tj. kao posebna „duhovna atmosfera“ um-
jetničkog djela, dok se po drugoj strani izvanumjetnički
sadržaj uz pomoć tzv. izvanumjetničkih formi (artiku-
lacija građe) konstituira oko neke konkretne teme. U
tome se pak očituje i izravan utjecaj Hanslickove esteti-
ke glazbe. Umjetnička istina ne proizlazi stoga iz odno-
sa predmeta i njegova prikaza, nego iz same strukture
pojedinačnoga umjetničkog bića.
Fochtovo
uvjetovanje gnoseološkog
poretka formi
umjetničkog bića (kao predmetno-intencionalne istini-
tosti djela) njegovim ontološkim poretkom (kao inter-