Basic HTML Version
190
riječi
likovnost
likovnost
likovnost
likovnost
likovnost
nih nam uloga – motiv je koji autora upravo nagoni na
svakodnevno slikanje, nakon napornoga rada u uredu.
Slikajući klauna u sivom odijelu sa žutim zvijezdama koji
leđimice proviruje, razmaknuvši zastor izvan pozor-
nice – spaja ih u tragikomičnost ljudskog života - ne
odričući se zvijezda prosutih na njegovu kostimu: palih
zvijezda na nebesko plavom tlu pozornice.
Akvarel kao izbor u tisuću inačica, odrednica je - istina
tehničke naravi - ali i njegove jedinstvenosti u likovnom
izboru, dodamo li i crteže olovkom - i pred kraj ži-
vota okrenutost fotografiji kao novijem intrigantnijem
mediju. Počevši slikati kao dječak, ilustrirajući Ilijadu,
kostimirajući neke dekorativne vojske poput Napoleo-
nove – akvarel neće nikada napustiti. Vrlo kritičan, pa i
samokritičan, ponekad ironičan i sarkastičan (sjajne su
karikature općevrjedećih tema, ali i suvremenih), znat
će da su male akvarelne forme njegov pravi umjetnič-
ki izraz, stoga će, kasnije, vrlo brzo odustati od gva-
ša nešto većih dimenzija. Njegova je akvarealističnost
prisutna i u fotografiji: u razlivenisti neba i oblaka i u
zanjihanosti osamljenih stabala.
Ovakva dosljedna i jedinstvena vjernost akvarelu, ne
može nas ne dovesti u kontrast i s njegovim hrvatskim
ženskim antipodom. Animus, vrijedan, gotovo kom-
plementaran svome ženskom spolu - animi sjajne Sla-
ve Raškaj. Ne govorim o suvremenicima, on je imao
deset godina kad je ona umrla. Riječ je o senzibilite-
tu, o građanskom nasljeđu i štovanju prirode. Poput
muško-ženskog principa, oni se u jednakome izrazu
nadopunjuju poput neba i zemlje: njezinu prozračnost
i eteričnost komplementira njegova volumnost, čvrsti-
na i postojanost. Stabilna stvarnost njegove imaginacije
nasuprot je snovite razlivenosti njezine stvarnosti, nje-
gova istančana ironija i sarkazam - njezinoj mudroj
naivnosti. Taj nerv za akvarel, mimo školovanosti i neš-
kolovanosti, izloženosti i samozatajnosti, anonimnosti
i priznatosti – intrigira dovodeći u prijepor prišivak
njegove rubnosti.
Sirovyjevo slikarstvo, oslobođeno stega formalnog
slikarskog obrazovanja, izvire iz solidnog građanskog
nasljeđa, prirodnoga skrovitoga talenta koji skokovito
poput potoka uvire u nepresušnu rijeku ne pitajući za
provjeru i ne želeći se etablirati. Rođen je u Bečkom
Novom Mjestu, osnovno školovanje završio u Ljubljani,
mladost u Bjelovaru, zrelost u Zagrebu i Slavonskom
Brodu. Izvanredan je poznavatelj povijesti, literature i
glazbe i mnogih jezika. Izostanak formalnog slikarskog
obrazovanja - sreća je u nesreći - jer vođen svojim
talentom – iako vrlo obaviješten o aktualnim kulturnim
i političkim pokretima – ostao je jedinstven, posve svoj.
Sakralni impuls, čežnja za nepoznatim, uzvišenim,
transcedentnim, prikazanim u liku klauna koji želi za-
viriti izvan pozornice-života, nazočan je gotovo u svim
njegovim imaginarnim vedutama, u zamcima, crkvama,
bez prisutnosti profiliranog čovjekova lika. On je samo
obris, vrlo često zagonetan – obavijen plaštem, okre-
nut nam leđima.
Pretvaraju li se to Vidrićevi stihovi u njegove slike ili
stihovi u slike? Iako nesuvremenici (Karl ima 13 godina
kad umire Vidrić), slikar-pjesnik i pjesnik-slikar kores-
pondiraju u svome simbolizmu:
I lamaju ruke i nijemo
plaču / A kose im lete raspletene.
Navedeni stihovi iz
Vidrićeve pjesme
Roblje
asociraju na mnoge Sirovyje-
ve likove koji se u još novijoj otuđenosti pognuti vrte
osamljeni, bezosobni u krugu. Svojim naglašenim geo-
metrizmom i volumenima u prikazu mnogih veduta i
nerealnih likova, Sirovy secesiju anticipira u suvremeni-
ju i apstraktniju otuđenost.
A svojevrsna samoukost (oba su pravnici), teatralnost,
dramatičnost, uzvišenost i dekorativnost i dalje su u
suglasju između pjesnika-slikara elegantnog pjeva - i
slikara snažne simbolično- transcendentalne geste.
Česti motiv Sirovyjevih akvarela su zamci, gradovi mr-
tvih, paralelni svjetovi silueta duša. Ljudi bez lica, okre-
nuti leđima ili u pognutom, obrednome stavu kleče,
nasuprot osnovnom vertikalizmu ljudskosti - zaustav-
ljeni na putu u zaboravljeni zavičaj ili karikirani u raspo-
jasanom ili samrtničkom plesu.
Mistik i slikar Leonid Šejka smatra da je Zamak izlaz iz
labirinta, iz varljive slobode prolaznosti, biranje puto-
va u labirintu. Možda otok slobode, terasa zemaljskog
raja, katedrala cjelovitosti duše, prostor izmirenja su-
protnosti –
Med(i)ala.
Fatamorgana zamka je realna i
može se zaustaviti. Tu uzaludnu igru njezina fiksiranja
Šejka će nazvati slikanjem. Nastojanjem Karla Sirovyja
– ta igra stvara magijski krug zaštite od demona, koji
su također nazočni u njegovom slikarstvu - potvrđu-
jemo Šejkine misli o Zamku kao slikarskoj opsesiji i
svojevrsnoj katarzi. I gotovo da osjećamo ozračje toga
izgubljenoga zavičaja:
Ali, tamo iza zidova, kojima se ogra-
đuje, postoje zaobljeni brjegovi, veliki bijeli oblaci, mnoštvo
šarenih ptica, nježnih biljaka, blistavih kristala u kojima se
ogleda zvjezdano nebo. Postoji zemlja blagih suzvučja i
neizmjerne plodnosti, svježa i darežljiva.
Eliade pak sveti grad označava kao središte svijeta, a
stazu prema planini kao simboličko uskrsnuće do kojeg
se dolazi uspinjanjem, približavanjem svetom – jednom
riječju posvećenjem.
Iz naše zbirke izdvajam nekoliko nepoznatih slika: mini-
jaturni prikaz plivajućeg zamka koji smo naslovili
Plakat
prema istoimenoj Vidrićevoj pjesmi:
A podno stijena
stoji timor šuma / I ledna, snježna ruši se i sniva / U plavet
doli – gdje u staklu voda / Tavna slika mitskog grada pliva.
Plakati dolikuju jedan drugome u prikazu, dok su ozra-
čjem komplementarni: Sirovyjev zamak uznemireno je
plavičast, nasuprot tamnoj, mirnoj skrovitosti Vidrićeva
grada.
Dekorativni prikaz rimskih vojnika s maskama-licima,
ukrašenim štitovima i - poput vitkih čempresa u poza-