Basic HTML Version
predstavljamovam
predstavljamovam
riječi
177
Ustajem i dolazim do daha. Potpuno budna, otvaram oči do kraja i spremam se u roku od deset minuta. Navlačim
čizme a ti me gurkaš osmjehujući se. S čizmama navlačim i lice koje negoduje tvom jutarnjem ritualu buđenja mene.
Izlazimo van, ja spremna za predavanja a ti spreman za posao.
Goran Marjanović
Primo sole
Ptica je kružila oko vrha bora. Zalijetala se iz visine u ponor i podizala, bez glasa, sjena bez tijela. Ugledao je tu
igru kad je zastao na izlaznim vratima i podigao pogled. Stao je bez namjere da napravi korak u ulicu. Na visokom
liticama usred planine svaki novi pokret ruku ili tijela može biti koban, može uznemiriti usamljeno gnijezdo što visi
usred kamenjera što se diže nepregledno uvis. Čvrsto se prstima držao za stijenu. Saživio se s njom. Bor je ogoljen
do nevidljivosti, ali i dalje nad hrpom kamenih zgrada grada. Nije ni ovaj ni bilo koji drugi grad odmaknuo dalje od
utvrde koja se hranila debelim i visokim žućkastim kamenim zidovima. Netko je stao iza njega i šušnuo plastičnim
vrećicama. I on se izmaknuo i našao se kako hoda i promatra igru iznad krovova. Ptica ga ugleda i zaleti se dolje
prema njemu i zaklepeta mu krilima iznad glave. Zalebdila je iznad njega kao aureola. On je obgrlio stijenu jednom
rukom, a drugu ispružio kao sokolar. Kao da je samo tako natjerati dušu da sleti na nečiju ruku. Sami u planini, on i
ptica. Bez zavijanja vjetra i šuma drveća. S jednom rukom u zraku on krene dalje, a ptica polako lebdi nad njim. Na
prijelazu zastane i pronađe komad kruha i stavi ga na ispruženu ruku. Prijelaz je promijenio boju i ponio ga dalje, na
sigurno, i samo mu je blagi povjetarac šapnuo da je ptica odnijela kruh s ruke. Okrenuo se na stijeni i pustio noge da
slobodno zaplešu iznad provalije. Vidio je pticu kako se vinula do vrha bora. Trebao je staviti kruh u usta da i njemu
kao ptićima gurne kljun i da se hrane. Odjednom krupne kapi kiša udare o stijenje. Miluju mu čelo. Pozvonio je,
no nije bilo odgovora. Zaključano. Čim je ušao znao je i zašto. Njena tuga je bila glasna. Odzvanjala je stanom. Kao
kiša napuštenom šumom. Bubnjanje po lišću. Udaranje sve brže i brže. Legla bi na pod ili na krevet, pustila bi svoju
glazbu, a glavu stavila između zvučnika. I bila bi u svojoj omiljenoj nepoznatoj šumi, samo ona i kiša. On je bio netko
tko živi negdje u toj šumi, jednako nepoznat kao šuma, kiša i samoća. Mogla je biti s njim sama. To je voljela. Dijelili
su šumu i kišu koja bubnja po lišću i teče niz čelo kao potok niz kameno bistro dno. Zato nije obrisao kosu ručnikom
već je otvorio vrata spavaće sobe. Bila je u polumraku. Mirisne svijeće nisu po običaju bile zapaljene. Ležala je okre-
nuta mu leđima, nepokrivena, postrance na rubu kreveta. Što bliže prozoru i suncu koje je jutros prvi put te godine
virilo kroz prste. Kao gušterica. Dopuzao je do nje po krevetu i stisnuo se uz nju. Dao joj vremena na udahne njegov
miris mokre kose i da se i on nađe u toj pustoj šumi kojom odzvanja kiša i da budu na kap ili dvije samo on i ona,
dok se ne izgube u pustinji šume svatko na svome zakritom putu. Zapljusnula ga je hladnoća. Šuma je hladnija nego
inače. Trebali su nabacati više granja na svoj ležaj. Uhvatio ju je za uvijek hladne ruke i poljubio u vrat. Led. Samo led.
Došlo mu je iz srca. Nije joj okretao lice prema sebi i nije ju dozivao riječima. Ljubavi, ja te više nemam. Prošao je
do očiju i prešao jagodicama ispod trepavica. Nije bila zaplakala. Neće ni on. I onda joj oči sklopio. Otišla je s prvim
suncem proljeća. Trebalo je to dočekati u ovako dugim zimama. Gledao je kao i ona u crven koja je bila samo još
iskra. Pričekat će da ih pokrije mrak i da se ne vide, i otići će i neće se više nikad vratiti. Ona to želi. Ležati sama u
pustoj šumi i da nema ničega između nje, šume i kiše.
Salih Kulović
MOJA BIVŠA SUSJEDA
našao sam je jučer kako visi na platani
da nije bilo fotke, ne bih se nikada sjetio da smo u mladosti bili susjedi
umrla je u 66.
poznavao sam je površno
imala je desetogodišnjeg klinca
bio je crvenokos i pirgav
klempavih ušiju.