Basic HTML Version
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
riječi
167
ali ni nastavka u novom okružju, ne iznoseći gotovo
ništa bitno, tek bi ponešto natuknuo i zagonetno se
osmjehnuo. Svašta se, doista svašta, pisalo i govorilo o
njemu, nevjerojatne grozote, užas. On se ,naime , mi
smo sve to pratili jer on je bio naš, potjecao je iz ovoga
mjesta, da, bio je na neki način naš, da, on se nikada
nije opravdavao kada bi se u javnosti sučelio s bijesnim
govornikom koji bi precizno navodio njegova zlodjela.
Samo je jednom, posve mirno, Mucnik odgovorio.
Znate mladiću, svaki pravi posao počiva na zanatskoj
obučenosti i doista, sve vam se svodi na to. Ja sam, naime,
slijedio obuku i ciljeve svoje obuke. Dobro obučen čovjek
potreban je svakom vremenu.
Ponekad bi se Mucniku dogodile neugodnosti i ovdje.
Netko bi mu glasno ponešto dobacio, većinom vrlo
ružno i ogavno. On se ne bi ni osvrnuo, uopće nije
reagirao. Ponekad bi mu netko, nepoznat išarao zido-
ve kuće ili ograde s porukama koje su nedvosmisleno
govorile o Mucnikovim aktivnostima, a on bi uredno i
strpljivo plaćao majstore koji su s novom bojom prekri-
vali poruke sve dok to šaranje nije prestalo.
I evo ga sada ovdje, starog i pogrbljenog s punom gla-
vom misli a njegova je jedina briga da ih nikako ne pusti
van.
-I što bih ja s njim Tomo?
-Ne znam, možda tebi za Glasnik nešto kaže, ti radiš
za najvažnije glasilo.
-Ne vjerujem a ni osobno me ne zanima. Jedino te mo-
lim, pokaži mi tu vilu.
Ubrzo mi je Tomo pokazao elegantno zdanje vile s nat-
krivenim bazenom i otmjenim vrtom unaokolo.
No, posve iznenada, osjetio sam blagi osjećaj neugode
a zatim i rastuću tjeskobu. Odmaknuli smo se, slobod-
nije sam disao, misleći pomalo uznemireno kako me
je tek sasvim malo dotaknula zlokobna aura Viktora
Mucnika.
I
Za nekoliko dana već mi je dojadilo i dosadilo ovo neu-
gledno, turobno mjesto, kome ni prekrasno ljetno vri-
jeme nije pomoglo da se barem za trenutak otrgne iz
neprestane umrtvljenosti.
Ponekad mi se činilo, kako je ovdje uistinu bilo jezivo
živjeti, no nisam se previše trudio promisliti, zašto.
-Onda, što si odlučio?- trgne me Tomin glas.
-Ne znam, doista ne znam. Osobno me ta tema ne
privlači, mada moram priznati kako mi se Mucnik u ne-
koliko proteklih dana ugnijezdio u mislima.
-U redu. Hoćeš li ga posjetiti u njegovoj kući, sutra u
deset sati? Nikako nemoj kasniti, to nikako.
Probuđena radoznalost progovori u meni.
-Kako si uspio doći do njega i pristanka? Vjerujem kako
si mu rekao da sam novinar.
-Svakako novinar. Iskoristio sam neka, za tebe nevažna
poznanstva i dogovorio susret, ali uz jedan uvjet.
-Koji?
-Mucnik želi autorizirati tekst prije objave.
-Nema problema Tomo, naravno.
I tada sam se dosjetio. Tako je bilo sve jednostavno.
Dok sam razmišljao o ovom usnulom mjestu, ja sam
mislio o Mucniku. Iako sam se opirao navali znatiželje,
Mucnik mi je kroz ovih nekoliko dana postajao sve za-
nimljiviji. Možda ipak uspijem iskopati poneku skrivenu
sitnicu i materijal o Mucniku izazove određeni interes.
Popodne sam s dosta grča skicirao nekoliko desetaka
pitanja. Ona su bila bez prave poveznice jer nisam mo-
gao ni naslutiti što će mi Mucnik odgovoriti.
U devet i pedeset pet stajao sam ispred vrtnih vrata
Mucnikove vile, rekao bih, miran i opušten, razmišlja-
jući samo o jednom. Ako se njegovi prvi odgovori po-
kažu posve nazanimljivi, zahvaliti ću mu se, pozdraviti
ga i otići. Ukoliko bude sve u redu i on otvori pomalo
svoju riznicu sjećanja, možda ovo ispadne na kraju i moj
najbolji razgovor.
U devet sati, pedeset i devet minuta i trideset sekundi,,
gledao sam pozorno na sat, pozvonio sam.
Zatim drugi, a ubrzo i treći put.
Vrijeme čekanja ispred vrata nalikovalo je vječnosti.
Iznenada se vrata otvore.
Oniži, vrlo star čovjek, pogrbljen, promatrao me je
pronicljivim pogledom nekoliko sekundi.
-Dobar dan, ja sam…..dolazim na temelju dogovora –
izustio sam tiho.
-Znam, Viktor Mucnik, dobar dan, uđite – kaže mi,pru-
žajući mi ruku.
Slijedio sam pogrbljenu figuru, najprije kroz ne baš ure-
đen vrt, prije zapušten, do vile.
Tada se Mucnik okrenuo.
-Ne znam što očekujete od mene?
-Ništa gospodine Mucnik, baš ništa.
On se tek malo nasmiješio i uveo me u vilu.
-Impresivno zdanje, doista- rekoh mu.
-Želite li razgledati?- odgovori Mucnik glasno.
-Svakako.
-Vidite, mladi gospodine, prije više desetaka godina ar-
hitekt Martek je napravio nacrte na temelju razgovora