Basic HTML Version
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
riječi
165
Miroslav Pelikan
Čovjek
Sasvim slučajno Tomo mi je pokazao poslije je priznao
kako je to odavno želio učiniti i probuditi moj istra-
živački nerv, omanjeg, pogrbljenog starca, kako posve
iskrivljen sjedi na klupi u hladu na obali mora.
Zastali smo i promatrali ga nekoliko trenutaka.
-On ti je bio velika zvjerka, velika, velika- progovori
Tomo i krene.
Slijedio sam ga, ne osobito zainteresiran za izrečeno.
Susretao sam mnoge važne osobe, koje se uglavnom
nisu ničega važnog sjećale ili su im se iznenada razbu-
đena sjećanja uveliko razlikovala od iznimnog obilja in-
formacija o njima.
Slutio sam kako bi i sada s tim pogrbljenim čovjekom
bilo isto ili barem slično.
Sjeli smo na prvu slobodnu klupu u rijetkom, slabom
hladu, otvorili konzerve piva i polagano pili.
Poslije dvije, tri minute tiho upitam Tomu, koji se zagle-
dao u valove, odlutao je, pomislim.
-I što je bilo s tim čovjekom?
Tomo se nasloni na klupu, otpije dugi gutljaj.
-Uistinu, o njemu se malo zna, više se nagađalo, pret-
postavljalo, zamišljalo, ako baš hoćeš.
O imenu jedino nikada nije bilo dvojbi. Viktor Mucnik,
rođen je u kasnim dvadesetim godinama prošloga sto-
ljeća, evo, ovdje gore, iza brijega, u običnoj, skromnoj
kući u višečlanoj porodici, otac mu je služio na raznim
brodovima desetljećima i jednom se nije vratio, govori-
lo se kako je zaglavio u nekoj dalekoj luci, iako je to bila
od početka čudna priča, naime, njegov otac nije bio
kavgadžija, bio je miran čovjek, povučen, brižan, vese-
lio se samo novcu koji će donijeti svojima nakon teške
plovidbe, a majka, ona je nekako uspijevala brinuti o
svima njima, da, bilo ih je četvoro, dvije sestre i dva
brata, najstarija Klara pred onaj rat se iselila u A m e -
riku i osim nekoliko kratkih pisama, ništa, nikada nije
posjetila rodno mjesto, druga sestra Lucija stradala je
u ratu kao pripadnica ilegalne organizacije a stariji Vik-
torov brat, Ivan, negdje odmah iza velikog rata, brijač
po zanimanju, preselio se u Veliku luku, otvorio salon
i tamo mirno živio do donedavne smrti, bez osobitih
kontakata s ovim mjestom, a Viktor, Viktor je poslije
rata bio vrlo brzo zapažen po bistrini i snažnom karak-
teru iako je od svih njih četvero bio fizički najslabiji i u
djetinjstvu najtiši, mnogi će reći, jedva se i primjećivao.
Tomo zašuti, ispije pivo do kraja i zapali cigaretu.
-Zatim-nestrpljivo ću.
-Ništa zatim- uzvrati Tomo, ispuhujući duge dimove,-
ništa osobito.
-Viktor je nestao iz našega mjesta na više godina, pri-
čalo se a nije bilo razloga u to ne vjerovati kako ga
vlast školuje i priprema za važne i odgovorne zadatke
u izgradnji nove države. U međuvremenu mu je umrla
majka, tada su ga ljudi na sprovodu vidjeli, nakon do-
sta vremena, došao je autobusom u jednostavnom,
skromnom crnom odijelu, kratko razgovarao s bratom
Ivanom i odmah poslije pokopa otišao. Da, govorilo se,
izgledao je dobro, odlučno, čvrsto, uvijek stisnutih usa-
na i bez mnogo riječi. I drugi put su ga vidjeli na sudu,
u obližnjem mjestu, zapravo, ubrzo na ostavinskoj
raspravi kada se odrekao svoga dijela i sve prepustio
bratu Ivanu.
.I to he sve?-razočarano ću.
-Ne, tek počinje- osmjehne se Tomo.
-Da, važno je reći kako je viđen od mještana u nizu
tih mladenačkih godina, samo dva puta, na sprovodu
i na sudu. Proteklo je dosta vremena od tih događaja,
kada se Mate, najbolji lokalni ribar vratio iz Velike luke,
naime, netko ga je prijavio da se bavi nedopuštenim
ribolovom i sav je začuđen, zbunjen, mještanima s pre-
kidima pričao kako ga je ispitivao nitko drugi, nego Vik-
tor Mucnik, onaj naš Viktor Mucnik, okamenjena lica u
tamnom odijelu i rekao mu na kraju.
-
Ne želim to više čuti Mate Juriću
- i otpravio ga natrag.
Očito je bilo kako je susret Mate Jurića s Viktorom Mu-
cnikom silno djelovao na ribara. Poslije tog zbunjujućeg
događaja, mnogi su primijetili kako se Mate promijenio,
postao je silno oprezan ali i plašljiv, malo je razgova-