Basic HTML Version
12
riječi
temabroja
hrvati
u
rumunjskoj
temabroja
Dakle, usmenoknjiževni žanrovi, u velikoj mjeri prisutni i u književnosti karaševskih Hrvata su;
dramsko stvaralaštvo
,
nešto skromnije prisutno, jer se narod nije mogao gdje god je htio i na bilo koji način scenski izražavati. Scenski pro-
stor, pokretna pozornica, realistični kostimi, redovito groteskne uloge, improvizacije glumaca amatera, vikanje i urla-
nje, izostanak teksta, redatelja, kostimografa…, prigodna tematika koja kompozicijski obuhvaća svadbene, pokladne,
karnevalske i društveno-religiozno motivirane
51
dramske igre glavne su karakteristike ovog usmenoknjiževnog žanra;
zatim
usmenoknjiževna retorika ili govornički oblici
, to jest jezična ostvarenja koja nisu ni lirska, ni epska, ni dram-
ska, a obilježja su joj umijeće uvjeravanja i umijeće govorenja. Tipični oblici, estetski proizvodi retorike, građeni na
asemantičkim svojstvima jezika su: zdravica,
basma
ili zaklinjanje, brojalica, rugalice i hvale. Svi ovi oblici s pomoću
ritmičnosti i sposobnosti pamćenja nastoje uvjeriti nekoga u nešto, a nerijetko podvrgavaju ruglu ljudske slabosti svih
vrsta. Onda su tu
poslovice i zagonetke
52
, pa
lirska poezija
53
,
epska poezija
54
,
pripovijetke
, koje obuhvaćaju: bajke,
legende i predaje, anegdote (
švank - predaji, švank - legendi, švank – bajci
), basne i prilike.
Dijelovi žanrovskog sustava usmene književnosti u velikoj su mjeri prisutni i u skromnom i ograničenom autorskom
stvaralaštavu karaševskih Hrvata. No, s obzirom na tišinu i prazninu koja vlada u karaševskom autorskom stvara-
laštvu, posve je normalno da se o njemu niti piše, niti zna. Međutim, kroz posljednjih petnaestak godina došlo je
objavljivanja pojedinih autorskih uradaka što donekle budi određene nade.
Profesor Đuro Vidmarović
55
u predgovoru knjige „Pjesme i proza rumunjskih Hrvata/Poezio kaj prozo de la Ru-
manaj Kroatoj“
56
tvrdi da: „Na žalost, Hrvati u Rumunjskoj nisu razvili autorsku književnost. Kao puk udaljen od
prometnica, u brdovitom kraju s posebnim uvjetima života, stvorili su vrlo bogatu narodnu književnost.“
57
, što jest
posve točno ako imamo u vidu činjenicu da su prijašnji nepovoljni uvjeti onemogućili narodnim karaševskim izričajima
da prate razvoj hrvatskoga standardnog jezika matične zemlje.
O izboru pisanog stvaralaštva gospodin Vidmarović navodi: „U ovu malu antologiju uvrstili smo stoga neke od
narodnih pjesama, poslovica i jedan povijesni dokument koji otkriva karaševski hrvatski govor u 19. stoljeću. Mate-
rijale smo koristili iz monografije Ivana Birte »Karaševci« (Narodne umotvorine sa etnološkim osvrtom), Bukurešt,
1993.“
58
Uz spomenute materijale, autorsko pak pjesništvo uvršteno u neveliku zbirku od devedesetak stranica
51 Osobno sam s Amaterskom kazališnom družinom Centra za djecu i mladež blaženog Ivana Merza pripremio i izveo par igrokaza, recitala i dramskih prikaza (Nevolja, npr.) u gotovo svim
spomenutim karaševskim mjestima.
52 poslovica je precizna i slikovita izreka koja uopćava i tipizira raznovrsne životne pojavnosti. Ahistorična je i ageografična zbog apstrahiranja koje je provedeno. Prema semantičkim poljima imamo
historijske, etnološke, filozofske, politološke, sociološke i dijaloške poslovice te poslovice-anegdote ili poslovice-pričice, zatim frazeologizme, poredbe, metafore , kletve, zakletve, proklinjanja i
blagoslovi.
Zagonetke su binarne: sastoje se od zagonetljaja i odgonetljaja. Tipično pitanje je: Što je to? Za zagonetke je karakterističan metaforički način izražavanja (Cijelom svijetu jedan tanjur dosta. Sunce).
Odgonetnuti zagonetku znači dešifrirati metaforu (Zemlja zemlju kopa. Čovjek/Ja imam, a Bog nema? Vlast nad sobom);
53 prati čovjeka od kolijevke (uspavanka) do groba (tužbalica), u veselju i tuzi, uz obrede, svečane zgode, u ratu, ljubavi, mržnji, u siromašnim nastambama i bogatim kućama. Nju dijelimo na:
prigodnu (uspavanke, tužbalice...), refleksivnu (spoznajne pjesme) te balade i romance (lirko-epski oblik jer ima naraciju).
Posebnu skupinu usmenoknjiževnih balada hrvatske književnosti tvore pjesme dugoga stiha što su ih u zapisima od 16. do 18. stoljeća sačuvali stariji pjesnici nazvane bugaršticama ili bugaršćicama???
(bugariti - melankolično pjevati). Za njih je karakterističan dugi stih, najčešće petnaesterac i šesnaesterac, ali raspon ide od trinaesterca do devetnaesterca, pa čak i duljeg stiha. U pravilu nakon
svakog drugog stiha slijedi pripjev, češće u šestercu negoli u sedmercu. Predmet obradbe su unutrašnji sadržaji koji uvjetuju organizaciju teksta i privode ga estetici tragičnog. Kad eventualno i
uslijede odstupanja od tragičnog poantiranja, bugaršćica?? ne napušta psihološke podatke, niti iznevjerava ugođaj otužnoga. Njena kompozicija je usmjerena isticanju pojedinačnih, duboko unutarnjih
ljudskih, obično prirođenih i iracionalnih stanja i postupaka.
Stih, ritam, pripjev, melankolija izvođenja osnovna su svojstva bugaršćice koja je određuju kao izrazito lirsku pjesmu. Ona se, doduše zna poslužiti i fabulom, ali jedino zato da bi izabrane motive
psihološki što vještije iznijansirala i istaknula. Izdvojivši zanimljiv ljudski duševni sadržaj, bugaršćica ga ili obrađuje zasebno, što je rijetko, ili ga postavlja u suodnos prema bližnjima: rodbinski, obiteljski,
prijateljski, dvorski ili neki drugi. Što je zajedništvo prisnije, sukob je izrazitiji, razorniji. Prirođeno i iracionalno zlo u čovjeku remeti ravnotežu grupe. Pa obradi takvih događaja odgovara dugi stih,
ponavljanje stihova, pripjev, brojni deminutivi i drugo što je kadro istaknuti lirizam sjete, otužnosti i nostalgije;
54 Epska pjesma je drevnog podrijetla. Tip epskog pjevanja određen je povijesnim, nacionalnim, jezičnim i drugim razlozima. Za razliku od lirske, epsku pjesmu ne možemo zamisliti bez fabule ni
bez likova.
Epskomu tekstu u pravilu ekspoziciju (uvodni dio) tvori ili invokacija, zazivanje nadnaravnih sila, ili slavenska antiteza. Taj se stilski postupak sastoji u tomu što se upitnoj tezi ili - ili suprotstavlja
antitetički odgovor niti - niti, da bi zatim uslijedio afirmativni odgovor već ( nego), čime je kazivač uvodno izazvao pozornost publike i odmah prešao na opis epskog zbivanja.
Nakon što je kazivač gotovo izravno prešao na sam događaj, epska zbivanja bivaju razvijana i razgranata brojnim digresijama, sporednim epskim scenama i epskim likovima, epskim epizodama, us-
poravanjem narativnog tijeka (epska retardacija) što sve skupa čini tzv. epsku opširnost. Paralelizam kao postupak u oblikovanju epskog teksta također je vrlo čest. Riječ je o doslovnom ponavljanju
pojedinih dijelova teksta. Epski je dijalog također dio tehnike riječima. Važan element u oblikovanju su epske formule koje su učestale. One mogu biti od jedne jedine riječi. To je takozvani stalni
epitet-pridjev, ponekad i imenica, koji se uvijek dodaje istomu pojmu kao njegovo nerazdvojno obilježje: grlo je stalno bijelo, sluga je stalno vjeran, oružje je stalno svijetlo.
Najčešći je stih epske poezije tzv. epski deseterac, fakture 4+6, s iznimkom manjega broja pjesama ispjevanih u osmercu. Osmerac je pak tipičan stih lirskoga pjesništva. Onako kako su tipično lirski
ambijenti posuđivali epici osmerac, tako su tipično epski ambijenti, hercegovačkoj gangi, zatim baladi i romanci.
Iako nije riječ o nekom, u memoriji naroda, zabilježenom društvenom zbivanju i o epskoj objektivnosti, zbog kakve
takve fabule, zbog upitne teze (koja je u našem slučaju afirmacija negacije, i to na samom kraju pjesme) i antitetičkog odgovora: niti – niti, te potvrdnog odgovora, kao i zbog drugih elemenata
epske pjesme (opis događaja, paralelizma, dijaloga, borbe mišljenja i ukorijenjenih društvenih stavova, te moralnih držanja: ukorijenjeni patriarhat, epizoda, scena itd.), svrstao sam poeziju Žena je za
najveliko uzbanje (Ivan Birta: Karaševci. Narodne umotvorine s etnološkim osvrtom, Bukurešt, 1993., 260/2; 644.), poznatiju pod nazivom Što si Petre doma došal, pod epsku poeziju.
55 Profesor Đuro Vidmarović, uz svestranu kulturno-prosvjetnu i političko-diplomatsku aktivnost, već dugi niz godina proučava povijest, školstvo i kulturnu baštinu hrvatskih narodnih manjina.
Objavio je veliki broj rasprava, studija, članaka, prikaza, informacija i djela o toj tematici u domovini i u inozemstvu (Hrvatska narodna manjina u Madžarskoj, Zagreb, 1982., Suvremeni tokovi u
pjesništvu madžarskih Hrvata NZMH, Zagreb, 1991. i dr.). Skupa s prevoditeljicom Marijom Belošević, urednik je izbora pjesmi i proze rumunjskih Hrvata prevedenih na esperanto.
56 Izbor pjesama i prijevod – prevoditelji Marija Belošević i Cristian Mocanu - objavio je hrvatski esperantski savez uz potporu Ministarstva kulture RH u Zagrebu 2008. Suradnici - HMI i ZHR.
57 Nav. dj., 6. str.
58 Nav. dj. 6. str.