Page 169 - Rijeci_2015_web

Basic HTML Version

164
riječi
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
Nisam se osvrtao. Samo sam htio što prije doći do
prve šume.
Iz autobusa
Smrad koji sam osjećao bio je nepodnošljiv. Žena,
meka kao putar, sjedila je ispred mene stiješnjena iz-
među stakla i ovećeg muškarca. Bio sam siguran kako
donekle drži do higijene, no bezuspješno. Nekakav si-
rasti smrad je prevladavao i ja sam se utapao u njemu.
Bjelina snijega koji je zatrpavao put pred nama zbog
toga me podsjećala na usireno mlijeko, što me pak tje-
ralo na povraćanje.
To zasigurno nije bila prirodna boja njezine kose, već
više nešto što je moja supruga nazivala
plava noć
i re-
dovito se iz toga ismijavala. Nisam joj mogao vidjeti lice,
ali sam ga čitavim putem neizbježno zamišljao. Radilo
se zasigurno o naboranoj koži, pogotovo oko usana jer,
siguran sam, ona puši, te debeloj crti crnom olovkom
oko gornjeg i donjeg ruba oka. Slijepljena maskara. Po-
lupojeden ruž na usnama. Crveni. Ne, ipak ružičasti.
Nalaktio sam se na prozor i nos skrivao dlanom kroz
koji sam disao. To je donekle ublažilo čitavu stvar. Stali
smo jednom, na benzinskoj postaji, no niti ona niti ja
nismo izišli, tako da joj nisam vidio lice.
Ne znam u čemu je stvar. Jesu li to hormoni, je li to
višak kilograma, ali smrad je bio nepodnošljiv, a bili smo
tek prošli Delnice. Autobus je bio pun, nisam se imao
kamo premjestiti.
Općenito je nezgodno kada se odlučiš premjestiti u
autobusu. Kada se netko premjesti uvijek razmišljam o
tome zašto je to učinio. Je li je ovaj do njega dosadan.
Smrdi li. Je li je ovaj koji se premjestio uvijek u životu
bio samotan igrač kojem ljudi uglavnom smetaju. Je li
je jedino dijete. Tako razmišljam. Uvijek razmišljam o
ljudima. Postoje ljudi koji uživaju sjediti pokraj nekoga.
Luksuz dvaju slobodnih mjesta njima se čini valjda po-
put nekakve prepreke tome da budu ljudsko biće, kao
da je najprirodnija stvar na svijetu izmijeniti nekakve
površne informacije zapakirane u topli šušur koji treba
u par sati reći nešto o životu, ostaviti priču, poruku.
Zaključak je uvijek nekako isti, doviđenja, sretno, baš
mi je drago što smo pričali i tako. Potom se dva duha
razilaze svaki na svoju stranu.
Ja sam gledao taj crni potiljak i nije mi bilo dobro. Muč-
nina me parala iznutra i ja sam palcem i kažiprstom ne-
umorno stiskao onaj nekakav ostatak plivaće kožice do
palca na lijevoj ruci jer me jednom davno majka naučila
da je to dobar način da se ublaži mučnina.
Snijeg je padao i padao, imao sam osjećaj kako su pahu-
lje veće od dlana. Pod svjetlima autoputa u noći sve je
izgledalo poput predstave na kojoj će uskoro iz mraka
iskočiti plesačice i započeti nekakav energični balet, sve
je bilo bajkovito. Osim tog smrada.
Ona pak nije ništa progovarala, samo je gledala napri-
jed. Možda je spavala. Nisam mogao dokučiti. Neki lju-
di su drijemali, a neki pod šturim svjetlom čitali knjige,
za koje nisam mogao vidjeti koje su.
Rijeci smo se približili kada sam već bio na izmaku sna-
ga što se tiče smrada. Snijega više nije bilo, dočekala nas
je samo poznata školjka, u koju smo se spustili poput
puža u kućicu.
Svjetla grada rasplinjivala su moju nervozu i znao sam
kako je sve napokon gotovo.
Na Žabici sam dopustio da prvo iziđu oni najnestrplji-
viji, oni koji su već jednom nogom bili zakačili izlazni
prostor, jer sam znao da se protiv njih ne isplati boriti
za zrak. Razmišljao sam, ako sam već ovoliko izdržao,
izdržat ću još minutu, dvije.
Prednji dio autobusa se ispraznio, a i drugi dio je bio
pri kraju. Mogao sam sada ustati iz tog svog nesretnog
zadnjeg reda i krenuti normalnim ritmom prema izla-
zu. U tom trenutku sam se sjetio kako bih joj napokon
mogao vidjeti lice i pogledom pretražio prostor kako
bih je pronašao. Nisam niti primijetio da je još uvijek
sjedila na svome mjestu. Ostali smo još samo ona i ja.
Pogledao sam napokon to lice čije obrise satima zami-
šljam. Sjedila je nepomično zatvorenih očiju, golema,
nijema. Lice joj nije bilo niti najmanje slično svim mon-
strumima koje sam zamišljao.
-’Oćeš je ti probudit’ il ću ja?
Vozač je viknuo iz prednjeg dijela autobusa jer je očito
čekao još samo nas dvoje. Kimnuo sam i rukom pose-
gnuo prema njenom ramenu na što je glava samo meko
pala na lijevu stranu, kao da joj je vrat bio sačinjen od
gume, na što sam u užasu povukao ruku. Nježno sam je
protresao, na što se nije dogodilo baš ništa. Učinio sam
to još jednom malo grublje. Ništa.
U šoku sam viknuo prema vozaču da brzo dođe, da
zove hitnu. Dotrčao je zajedno sa suvozačem, a pristizali
su još i neki ljudi izvana.
Odjednom je sve opet bilo tako natiskano i ja sam za-
malo proplakao od očaja. Zagrabio sam kroz sve njih i
nekako, ni sam ne znam kako, prekoračio sjedalo, mora
da sam izgledao kao luđak, zagrabio sam svoju slobodu
onako zvjerski, kako to djeca rade, te sam začas bio vani
i potrčao prema obali, pretrčao sam preko ceste ni ne
pogledavši semafor, auti su trubili i naglo se zaustavljali,
no ništa od toga nije mi bilo važno, bilo mi je važno samo
da se dočepam mora i ne mislim više na išta.
Ubrzo sam čuo zvuk sirene.
Ja sam samo potrbuške ležao na kamenoj obali i gledao
nepomično u crno oko mora koje je vonjalo na ribu i
naftu.