Basic HTML Version
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
riječi
163
sve više sam odustajao od tog kompliciranog procesa.
Počeo sam raditi samo na onim najočiglednijim dlaka-
ma, na licu i rukama, a tamo gdje bi se vidjelo da sam se
brijao stavljao bih još i hidrogen, kako bi tamne točkice
na koži bile što manje vidljive.
Ispod mojih traperica, košulja i sakoa bujalo je smeđe
krzno.
Život mi je nemoćno počeo titrati između ekstenziv-
nih rituala sa sve brojnijim dlakama, između pripito-
mljavanja tog divljeg krzna i uglađenog profesorskog
zanimanja.
Moj društveni život, koji je i prije bio ponešto oskudan,
sada se pretvorio u pustinju. S posla sam odlazio ravno
u stan gdje bih provodio većinu vremena. Slušao sam
mnogo glazbe i pročitao nevjerojatan broj knjiga. Po-
čeo sam i sam pisati knjigu.
S vremenom, nešto se ipak zapravo promijenilo.
Moja predavanja postala su zanimljivija jer sam odjed-
nom počeo sve to što bih pročitao povezivati u neka-
kve čudne cjeline, što je zvučalo neobično, eklektično i
napredno, te sam uskoro na svojim satovima imao sve
više i više učenika. Kolegi vjeroučitelju nije bilo jasno što
se događa pa me jednom zamolio da mu učinim uslugu
i dopustim mu da prisustvuje mom predavanju.
Nakon toga mi je samo pružio ruku i rekao: „Čestitam,
kolega - trebali biste razmisliti o tome da lovite neku
poziciju na fakultetu.“
Na dlake i dotjerivanje istih sam se nakon nekog vre-
mena u potpunosti naviknuo. Postao je to ritual kao i
svaki drugi. Postao sam ponovno veoma pedantan pri
uklanjanju, iako mi je sve to oduzimalo mnogo vreme-
na. Nitko niti u jednom trenutku nije ništa primijetio.
Moj ugled je pak rastao, proporcionalno gustoći moga
krzna.
U jednom trenutku sam, sjećam se, počeo spavati na
podu stana, skvrčen i gol. Bolje rečeno, bez odjeće.
Krevet mi je postao suviše udoban, suviše mek. Nisam
se time opterećivao. Puštao sam da događaji idu svojim
tokom.
Ponovno su štrajkali u školi. Ovaj put sam se i ja aktivno
uključio u rad sindikata. Išao sam u Zagreb i marširao
prema Markovom trgu, vikao sam iz sve snage na ne-
pravdu. Kolegama sam počeo predstavljati svojevrsnog
Mesiju, vrhovnog vođu i kroz kratko vrijeme postao
sam posve druga osoba, vrijedna pažnje.
Godili su mi komplimenti, no ništa od toga nije me
trajno zadovoljavalo. Mlađe kolegice oblijetale su oko
mene, no sve sam ih ljubazno udaljavao, odbijale su se
od mene kao loptice.
Najviše me usrećivalo kada bih bio sam i jedva sam če-
kao da se vratim u svoj stan, u svijet koji sam si stvorio,
pun papira, knjiga, filmova, časopisa. Čitav Svemir stao
je u tih tridesetak kvadrata. Moja knjiga je dobro na-
predovala i bio sam nekako smiren, zadovoljan, samo-
pouzdan. Znao sam da će biti izvrsna. Bio sam napucan
svom mogućom literaturom, književnom i filozofskom,
a sve to izlazilo je iz mene u nekakvoj kompleksnoj cje-
lini, povezano i meko, a opet zvjerski prepredeno - jed-
nostavno dobro napisano.
Po danu sam sada bio veoma ugledan profesor, dok
sam, čim bih došao kući skidao svu odjeću sa sebe i
strastveno čitao sve čega sam se mogao domoći.
Neko vrijeme je sve dobro funkcioniralo, uspijevao
sam biti ta osoba koja sam postao, no sve me više ne-
što kopkalo, opterećivalo, nešto kao da je htjelo izići
iz mene. Mislio sam da je to knjiga, no kada sam i nju
dovršio nisam taj osjećaj više imao čime objasniti.
Jedno jutro sam se probudio i samo odlučio ne otići na
posao. Zvao sam ravnatelja i rekao mu da sam bole-
stan. Vjeroučitelj me spremno zamijenio.
Ležao sam tako na podu i čitav dan razmišljao gledajući
u strop. U ruci sam imao drveni češalj i češljao si krzno.
Mutno se sjećam kako sam si pustio nekakvu kompila-
ciju Elle Fitzgerald na
repeat
i proveo tako ležeći sigur-
no petnaest sati u komadu, samo slušajući.
Sjećam se, zadnja pjesma na albumu bila je „It’s Only a
Paper Moon“. Onda bi sve krenulo iz početka.
U nekom sam trenutku zaspao i, kada sam se ujutro
probudio, shvatio sam kako niti danas jednostavno ne
mogu na posao. Nisam se mogao natjerati da ustanem
i odem do škole. Uzeo sam telefon s namjerom da po-
novno nazovem ravnatelja i zamolim za još jedan dan
zamjene, no, kada se ravnatelj javio, nisam mogao pro-
govoriti ni riječ. Trudio sam se izgovoriti „Dobar dan“,
nešto, bilo što, no ništa nije izlazilo iz mene.
S druge strane linije ravnatelj je govorio: „Miroslave?
Halo, Miroslave, jeste to vi? Halo, čujemo se?“, a ja sam
samo držao slušalicu u ruci i nisam mogao govoriti.
U jednom trenutku njegov glas je odustao.
Čuo sam zvuk prekidanja veze s druge strane, ostavio
telefon i pošao u kupatilo. Tamo sam se pogledao u
ogledalo – ništa nije bilo drugačije osim činjenice da
sam u potpunosti zanijemio.
Pokušao sam ispustiti bilo kakav zvuk, no ništa nije iziš-
lo. Otvarao sam usta, kreveljio se, ništa.
Stajao sam tako pred ogledalom, prekriven smeđim
krznom koje je na nekim mjestima bilo dugačko pet-
naestak centimetara, ponegdje kratko podšišano, a po-
negdje posve obrijano. Stajao sam i dugo se gledao oči
u oči sa svojim vukodlakom.
Duboko sam udahnuo i nekako zaključio da je ono što
je htjelo izići iz mene, čini se, izišlo.
Navečer sam sjeo u auto i odvezao se izvan grada.