Basic HTML Version
162
riječi
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
I svaki mjesec izraste mi pokoja dodatna dlaka koju
uredno podrezujem.
Jutros sam podrezao čitav pramen. Sada rastu u oveli-
kim skupinama. Više ih ne brojim.
U školu uglavnom dolazim loše raspoložen, razmišljam
samo o tim dlakama i o tome kako bi možda bilo pa-
metno da ipak pođem liječniku. To me raspoloženje
ne čini pretjerano popularnim kod učenika, a ni kod
kolega.
U zbornici sam jednog jutra sjeo na svoje mjesto i od-
lučio ispraviti domaće zadaće. Tema – „Što bih htio
postići u životu?“.
Razina nemaštovitosti koju sam dostigao s malo čime
se može mjeriti.
„Ajme, što me boli glava…ubi me migrena…“
Kolegica Staničić s mučnim izrazom lica ušla je u pro-
storiju držeći se za glavu.
„Ovaj pun mjesec ubija čovjeka, ubija…!“
Bacio sam pogled na napaćeno tijelo koje se zavalilo u
udobnu stolicu i u prvi mah nisam znao što reći.
Zatim sam protrnuo.
„Pun mjesec…kažete da je pun mjesec…?“
„Da, sinoć je bio uštap…jedva sam dva sata odspavala.
Jeste li i vi imali problema, kolega?“
Nisam ništa odgovorio jer mi se u glavu sručila bujica
misli. Da li je možda za ovo zaslužan pun mjesec? Svaki
mjesec dlake se pojavljuju u otprilike isto vrijeme, očito
uvijek za punog mjeseca.
To mora biti to. Dlake mi niču za punog mjeseca. Što
sam ja to, vukodlak? Nasmijao sam se na glas i kolegica
Staničić me iskosa pogledala kao da se osjetila uvrije-
đenom.
„Oprostite kolegice, ne smijem se vama, nečega sam
se upravo sjetio.“
Kolegica je samo nastavila gledati u dnevnik i proko-
mentirala nešto u stilu da joj je drago da je barem ne-
kome zabavno.
Dlake mi znači izrastaju za punog mjeseca. Što to znači?
Kakve to ima veze s ičim?
Zvonilo je i ja sam se dovukao do razreda na drugom
katu. Unutra šačica balavurdije prepisuje zadaću za slje-
deći, ozbiljniji sat.
„Profesore, profesore, možemo mi pisati zadaću za
profesoricu Grakar, pita nas i provjerava zadaće idući
sat…? Molimo vas profesore!“
Zamislio sam se na trenutak, potom pomiren sam sa
sobom odustao od onoga što sam zapravo želio reći.
„Ajde, pišite…!“
Svi su se u tom trenutku raspršili u dvije grupice, sletjeli
kao muhe na dva svježa dreka i raspalili prepisivati iz
uzornih bilježnica. Izvadio sam novine iz torbe i krenuo
prelistavati.
Nisam čitao, više sam mislima prevrtao teorije o po-
stanku svojih dlaka. To mora biti i zbog ovog posla.
Ovaj posao mora biti razlog tome što mi izrastaju te
dugačke dlake. Dlake su simptom, ukazuju na nešto
dublje. U kombinaciji s utjecajem mjeseca, u meni se
stvara psihički koktel i sve iznutra izlazi na površinu,
te tako izrastaju dlake. Simptomatično je i to što je sve
krenulo kada i famozna Europska unija.
A što ako sam zaista vukodlak? Postoji li nekakav vu-
kodlački poremećaj za koji ne znam? Možda su priče
o vukodlacima izniknule upravo iz ovakvih poremećaja
kakvog sam sada i sam žrtva?
Zvono me prenulo iz razmišljanja. Nekako sam izdržao
još tri školska sata i potom odjurio u stan.
Nakon što sam proučio svu moguću literaturu o hi-
rzutizmu, bacio sam se na proučavanje literature o
vukodlacima. Bilo je tu svega, uglavnom šunda. Bila mi
je smiješna ta činjenica, činjenica da bih mogao posta-
ti vukodlak, odnosno imati nekakav vukodlački pore-
mećaj, no nisam imao što drugo istraživati osim toga i
pojačane dlakavosti. Smijao sam se vlastitoj dijagnozi :
„EU-kodlak“.
Pisalo je, između ostalog, kako je moguće da mi se ek-
stremno povećala razina testosterona u tijelu, no ja se
nisam osjećao ništa većim muškarcem no inače.
Dani su prolazili i sve je ostajalo isto.
Prolazile su zapravo i godine i sve je ostajalo isto.
Jedino su dlake bujale proporcionalno mojoj nepokret-
nosti i nemogućnosti da riješim taj problem, a bujalo je
i nezadovoljstvo Europskom unijom.
Nakon par godina dlakama mi je bilo prekriveno čitavo
tijelo i nisu više izrastale preko noći jednom mjesečno,
nego su bile konstantno prisutne - ja bi ih podrezivao,
na ključnim mjestima uklanjao voskom, čupao pince-
tom, depilirao, brijao, a one bi u svom ritmu uporno
kroz par dana ponovno izrastale.
Jedino mjesto koje mi nije bilo prekriveno dlakama bilo
je spolovilo, mali krug oko očiju, nos, usne i dlanovi. Bio
sam kao dlakava žena u cirkusu. Samo što nisam bio
žena i radio sam u državnoj ustanovi.
Stvorio sam nadasve kompliciran sustav uklanjanja
dlaka. Za liječnika je bilo prekasno jer u ovom stadiju
zaista ne znam više što bih mu rekao, a neugoda me
sprječavala da se ikome obratim. Uklanjao sam one
dlake do kojih sam mogao doći, druge sam nekakvim
akrobatskim pokretima skraćivao koliko sam mogao. U
početku sam se trudio sve ih srediti, no što je vrijeme
dalje odmicalo postajao sam zapravo sve zapušteniji,