Basic HTML Version
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
riječi
161
Mima Juračak
126
Dlake
Počelo je točno na dan službenog pristupanja Hrvatske Europskoj uniji. Na desnoj ruci izrasla mi je dugačka smeđa
dlaka. To nije bila dlaka koju bi čovjek očekivao da mu izraste na podlaktici – bila je duga punih petnaest centimetara.
To jutro sam umivao lice i zapazio je zalijepljenu za umivaonik. Prvo sam mislio da je to nekakva ženska dlaka, dlaka s
nečije glave koju sam slučajno donio na sebi, no kada sam se odmaknuo od umivaonika sa mnom se povukla i dlaka.
Bolje sam je promotrio – visjela je tako mokra i dugačka s podlaktice. Nisam imao mnogo vremena za razmišljanje
pa sam je jednostavno skratio škaricama za nokte na normalnu duljinu, duljinu ostalih dlaka na ruci.
Kasnije sam si to objasnio na način da je sigurno došlo do nekog manjeg hormonskog poremećaja i ta dlaka se otela
kontroli. Možda sam jeo previše B-vitamina?
Sve bi bilo u redu i ja bih sve bio zaboravio da se slijedeći mjesec nisu pojavile dvije. Jedna kraj druge, opet na pod-
laktici. Dvije dugačke smeđe dlake, izrasle preko noći. Nije mi bilo jasno koji se vrag događa.
Guglao
sam malo o dlakama, no nisam pronašao baš ništa što bi mi pomoglo. Skratio sam te dvije dlake i odlučio
sve ignorirati.
Svaki mjesec u otprilike isto vrijeme, pojavila bi se pokoja dlaka više.
Kroz neko vrijeme već sam se bio posve navikao na situaciju i samo bih bez puno razmišljanja skratio dlake i nasta-
vio dalje, kao da se ništa ne događa. Nisam nikome pričao o tome. Vjerojatno bi mislili da sam lud ili bi me poslali
liječniku.
Sve drugo u mom životu bilo je više-manje isto, osim tih dlaka. Na poslu se ništa nije promijenilo – djeca su bila
jednako nezainteresirana za sve što govorim, kolege jednako pune prigovora na obrazovni sustav i Europsku uniju,
a ravnatelj jednako nerazuman.
Predsjednica sindikata pozivala je na masovne prosvjede. Štrajkali smo jedan dan točno dva sata, od 12 do 14, sre-
ćom baš u vrijeme kada sam ja imao nastavu. Koristio sam svaku moguću priliku da pobjegnem s nastave, koje sam
se naprosto užasavao. Bilo me strah učenika, a najviše vlastite nesposobnosti i ništavila s kojim sam se suočavao svaki
put kada bih ušao u neki od razreda.
Moja predavanja ogledalo su potpunog kaosa i anarhije. Većinu vremena još uvijek nemam pojma što radim. Svaki
dan zatičem prazne poglede koji očekuju da im demonstriram kako se to radi - kako se živi i ponaša odgovorno,
kako se biva odraslim.
Naravno, ja nisam uvjerljiv primjer za objasniti tako nešto.
Pretpostavljam da je i mojim kolegama slično, no zbog prirode njihovih predmeta, vjerojatno se prema svojim pre-
davanjima odnose ponešto odgovornije od mene. Strastvenije zadovoljavaju formu od mene, jer, „…
kolega znate,
ja vas razumijem, ali mi radimo za plaću…forma mora biti zadovoljena
…“
Muka mi je od te plaće. Svi zapravo zarađujemo na ničemu. Obrazovni sustav! Koji cirkus! Ali sve je tako uređeno da
se moraš osjećati donekle ugodno kao profesor, uređeno je tako da ti se nije teško uljuljkati u taj lažni osjećaj moći.
Gadim se ponekad sam sebi i gadi mi se sve to.
126
Mima Juračak
, rođena 1986.godine, diplomirala filozofiju u Zagrebu. Do sada objavljena u on-line zborniku festivala Odakle zovem (natječaj Vranac, 2013.i 2014.godine), unutar zbornika Lapis
Histriae 2014. i 2015.godine, te u časopisu Nepokoreni grad. Ove godine s kratkim pričama osvojila treće mjesto na „Metafori“ Knjižnica grada Zagreba i pobijedila na natječaju za priču Infozone iz
Splita. Uz to što piše, crta i bavi se sportom, predaje etiku u Srednjoj školi Petrinja i studira Knjižničarstvo u Rijeci.