Basic HTML Version
158
riječi
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
Što moje nikad ne zamišljaš
Danas je opet, kao i obično, ujutro počeo dan. Pa sam
otvorila oči, žuljanje u lijevom, u desnom je sve u redu.
Opet sam, kao i obično, popila kavu. S njom je sve bilo
u redu, ona će žuljati stjenku želudca, ali tek kasnije, sad
je u redu. Kao i obično, nisam očistila zube koncem.
U filmovima to rade svaki dan. Ja to ne radim. Samo
ih operem. I isplazim si jezik, kao i obično. Opet mi je
falilo vremena. Žurila sam u jednom času samo. Ali jed-
nako je, i kad žurim i kad ne žurim. Jer i oni su tu. Svako
sa svojom običnom pričom za jutro. Otvaranje očiju i
slično. Svako prati svoju liniju. Malo si smetamo, bitka
je za umivaonik. Za ogledalo. Ali stroj smo. Mehanizam
radi. Krenut ćemo, svako na svoju stranu. U radni dan.
A ti, kako ti zamišljaš na primjer moju kuću? Misliš li na
cjelinu ili detalje? Možda o kremi za ruke kraj uzglavlja
ili o naslonjaču pred televizorom? Što misliš kako izgle-
damo moja kuća i ja? Koji dijelovi se uklapaju, kuće u
mene i mene u kuću? Zamišljaš li da sam sama ili me
slažeš u stvarnu sliku, uz ukućane? Jesam li sretna ja u
toj kući u kojoj me zamišljaš? Ili me konzerviraš u nepo-
stojanje dok nismo zajedno?
Danas smo se, kao i obično, odvezli autom. Slušali smo
radio. Kupili smo jednak broj peciva, kao i svako jutro.
Osipali smo se, kako je kome dolazio cilj. Gledali smo,
svatko kroz svoju šajbu, rijeka je bila visoka. Prijetile su
poplave, ali ne jako. Nismo to spomenuli. Samo smo
svi vidjeli. Svaki dan vidimo tu rijeku. Ponekad kažemo
i da je volimo. Onako, usput. U jutro obično ništa nije
važno, slike se samo nižu iza tih, od daha muljavih, pro-
zora. Fasade, ograde, vozila, psi, ljudi, trava, kiša, ptice.
A ti, ljubiš li me u tim jutrima kad me nemaš, i zamišljaš
li tada moje noge, jesu li duge i svilene, ili im dopuštaš
dlačice i hrapavost? Jesi li nježan prema meni, dok me
zamišljaš, ili dodaješ mahnitost kao začinski dio? Imamo
li tada krzno za gola tijela i vino za suhe usne?
Danas sam opet stigla na posao. Uvijek je tako, svaki
dan. Tamo su ljudi koji su uvijek tamo. Iza mene će stići
još neki. Pozdravimo se uljudno. Netko će reći da je
hladno ili da nije hladno. Polako će se svako zadubiti
u svoje papire. Čut će se šuškanje, šmrcanje i disanje.
Barem do pauze. Na pauzi ponekad upale radio. Pa
onda on ostane gorjeti. Pa se manje čuju papiri, useci i
prirodna respiracija. Danas se kolegica lijevo malo jače
čuje. Njoj nije ovaj obični dan. U nje je stigao na red
neki drugi dan, onaj što ga se teže podnosi, nije kao
ovi što samo prolaze. Nas druge to baš i ne dotiče.
I nama će doći jedan takav. Pa nastavljamo svoje bez
obaziranja.
Zanima me, zamišljaš li kada da sam ljuta, ili možda bo-
lje dosadna, da ne radim ništa tek se ponekad počešem
po guzici? Voliš li me i tada, pitam se, a ako me ne voliš,
zašto onda to zamišljaš?
I danas smo stigli zajedno kući. Baš kao i obično. Ručali
smo. Zauzimali pozicije. Kauč. Stolica. Pod. Fotelja. Tuš.
Pitam se vidiš li me ti kako kuham i je li onda bitan
dio samo ona pregača bijela i čipkasta kao u francuske
sobarice, ili stvaram za nepce slavlja koja ne mogu nego
voditi užitku? Ili ipak vidiš kako moje ruke sve nespret-
no prosipaju i kako se tijelo ne snalazi u odnosu lonaca,
hrane i kuhače?
Kako mi zamišljaš kosu, ovakvu kakva je ili malo sprže-
nu od blajha, da me možeš voljeti zbog modne ludosti?
Upada li ti u oči i usta dok se ljubimo, ili te samo miluje
po licu? Tu kosu što zamišljaš, voliš li je?
Danas je u kući bio težak zrak, kao da se dosada po-
podneva kondenzirala u njega. Kao i obično, nije se
dao istjerati ni luftanjem, ni glasnom televizijom, ni od
omekšivača mirisnom i tek obješenom robom. Sve je
bilo kao i jučer. I dan prije toga. I onaj prije njega. Jed-
nostavnosti se poslože jedna preko druge i stišću mi
vrat, oči, ruke. Pile me komadić po komadić, nevidljivo
se raspadam.
A ti, misliš li nekada o našem seksu, svršavamo li isto-
dobno ili ritualno svatko u svojoj omiljenoj pozi? Daješ
li mi neku ulogu ili sam to uvijek ja? Vidi li se sve, kao u
porniću, ili smo neovisni od kadra kamere? Događa li
se to u poplunima i jastucima ili u autopraonici s puno
pjene? Moja vagina, je li kao srž rascvjetane orhideje ili
je onako, najobičnija, meso, dlake i tako to?
I danas sam još od 5 čekala da bude 10, da je pristojno
prestati usluživati svakodnevicu i da se teških kapaka
svalim u krevet. Kao i svaki dan, tada je pristojno pre-
stati misliti što još moram i što još nisam. Pristojno je,
ili smo barem mi, kći, sin, baka, muž, postavili da je
pristojno, biti samo za sebe, barem koji sat na dan.
A ti, vidiš li kad kako ribam kadu kad o meni misliš, ima
li nešto u sceni znojne djevojke koja se ritmično bori s
emajlom i keramikom? Ili se samo naginjem izazovno
tada, pa je izvor užitka rastvoren kako treba? Reci mi
želiš li me takvu ili je mašta uvijek čista poput reklame?
Zabrineš li se nekad za mene dok ti falim? Misliš li o
mojim nesigurnim kretnjama, nervoznim oproštajima
ili sam tada izravna i smjerna? Jesu mi tada bore dubo-
ke, jel mi osmijeh preširok? Ili sam možda tada koketa,
sva u rozom, sva u tilu, sva kao lutka na konce ili štap?
Razgovaramo li nekada u tvojim mislima? Pitaš li me
nešto tada, odgovaram li ili se samozatajno smješkam?
Vičem li tada što, ili šapćem, nudim stihove iza uha,