Page 16 - Rijeci_2015_web

Basic HTML Version

temabroja
hrvati
u
rumunjskoj
temabroja
riječi
11
ski jezik s nekim malim osebujnostima. Upozorio sam biskupsku kuriju na abnormalnost toga naziva i nadam se, da
će u šematizmu iduće godine stajati, da Krašovani govore lingua croatica a ne crassovana ili ilirica kako u dosadašnjim
šematizmima“
44
.
Folklor i usmena književnost
Potreba da se o kulturi vlastitoga naroda govori i piše, ukazana prilika da se to uradi i nedavno je tiskana knjiga
našega karaševskog stvaralaštva usmene i pisane književnosti, neki su od razloga sudjelovanja na današnjem rumunj-
sko-hrvatskom etnološkom seminaru.
Kako folklor
45
podrazumijeva i zajednički naziv za tradicijske (usmene) oblike književnosti, karaševska mi etnička
zajednica
46
omogućuje iznošenje međuprožimanja usmene i pisane književnosti
47
.
Ovaj etnicitet
48
predstavlja jedan od kamenčića koji tvore mozaik etničke strukture Rumunjske, i to od daleke 1333.
godine
49
pa sve do danas. On je tijekom vremena dijelio istu povijesnu sudbinu s narodima ovog dijela Europe.
U historijskom rječniku Coriolana Suciua, karaševska se mjesta službeno po prvi put spominju sljedećim redoslje-
dom: najprije, kao što je navedeno, Karaševo, zatim slijede: Jabalče, 1552. i 1564.; Lupak, 1598.; Klokotić i Ravnik,
1690.-1700.; Nermiť i Vodnik, 1723. godine.
Uz spomenute podatke usko je vezana i autohtonost karaševsko-hrvatskih skupina na tim lokacijama od trenutka
doseljenja pa sve do danas. Rimokatolička vjeroispovijest, vezanost uz religijsko-crkveni život, življenje u ruralnim,
danas (i većim dijelom) gospodarski marginaliziranim sredinama, redoviti odlazak trbuhom za kruhom u razvijenije
zapadnoeuropske zemlje, formalno obrazovno nezaostajanje u odnosu na većinsko rumunjsko stanovništvo neke
su od imanentnih značajki ovog hrvatskog življa.
Što su karaševski Hrvati iskusili bivajući otrgnuti od razvoja svog materinskog jezika i hrvatskoga naroda tijekom
složenog procesa uključivanja u društveni, gospodarski i kulturni organizam nove domovine to najbolje pokazuje
nivo njihovoga književnog stvaralaštva. Dakako da su novonastale prilike vratile oduzeto pravo na čuvanje, razvoj i
izražavanje etničkog identiteta, a onda i usmjerile prema oblicima očuvanja narodnih običaja, vjere, jezika i kulture,
na što jasno upućuje i naše današnje druženje.
Što se strukture književnog stvaralaštva tiče, neosporan je njezin način oblikovanja preko tradicionalnih kulturnih
50
sadržaja i vanjskih poticaja. Prožimanje, susret i dodir dviju književnosti duga je vijeka i velik znanstvenoknjiževni,
interdisciplinarni, poredbeni i interferentni izazov. Tradicijski (usmeni) oblici književnosti – sastavni dio pojma folklor
– sa svojom poetikom usmenog stvaralaštva kontinuirano utječe na pisanu i autorsku književnost.
Među karaševskim su Hrvatima usmenoknjiževni oblici najbolje sačuvani i najbrojniji u običajima vezanima za svad-
bu, to jest za najznačajniji obiteljski običaj iz života svakog
Karaševca
. No, osim svadbenih običaja, primjereno je
spomenuti i neke druge običaje poput onih pastirskih, kalendarskih, zatim običaje kroz godinu i običaje vezane za
slavlje svetaca, koje karaševski Hrvati čuvaju, ali koji nisu toliko bogati usmenoknjiževnim blagom.
Kako sa svojim radom želim istaknuti interferentnost dviju književnosti i ne toliko usmenoknjiževno stvaralaštvo
karaševskih Hrvata, najprije ću u kratkim crtama navesti pojedine dijelove žanrovskog sustava usmene književnosti,
što će nam olakšati praćenje rada.
44 v. nav. djelo, str. 17.
45 folklor (engl. folk puk, narod, lore nauk, znanje), naziv za različite umj. aspekte tradicijske kulture; u nas najčešće uobičajen u značenju zajedničkog imena za tradicijske (usmene) oblike književno-
sti (folkl. ili nar. književnost), glazbe (folkl. ili nar. glazba), plesova (folkl. ili nar. ples), dramskog (folkl. kazalište) i likovnog (folkl. likovni izraz) stvaranja. Postanak pojma f. vezan je s eur. romantizmom
i njegovom orijentacijom prema starim nac. tradicijama (prvi ga je upotrijebio William Thoms 1864). Poslije je naziv poprimio različita značenja pa se proširio na sveukupnu tzv. materijalnu i
duhovnu kulturu manje obrazovanih gradskih, a osobito seljačkih društv. slojeva. U pogrdnom se smislu riječju f. katkad označuje ponašanje neprimjereno civiliziranim pravilima. Moderni pristupi
(-> folkloristika) ne tumače više folklor samo kao baštinu preuzetu tradicijom iz davnine, nego ga shvaćaju kao način neposrednog umj. komuniciranja među ljudima u malim (i seoskim i gradskim)
skupinama, kao proces stvaranja u spontanom izravnom dodiru izvođača i publike. Tako shvaćeni f. ne obuhvaća samo arhaičnu baštinu (poeziju, bajke, napjeve, plesove), nego i manje ugledne
kreativne iskaze koji su i danas živi u svim sredinama (anegdote, vicevi, rugalice, igre riječima, dječji stihovi, grafiti i dr.). Posebna pojava tzv. druge egzistencije folklora je -> folklorizam, Opća i
nacionalna enciklopedija – dvd-izdanje, Zagreb, 2009.
46 etnička zajednica, zajednica ljudi čiji pripadnici dijele isti identitet na temelju istog jezika, kulture, religije, običaja i drugih obilježja; zajednica utemeljena na pov. kontinuitetu zajedništva i osobitim
spojevima socioantropoloških značajki. Etničku zajednicu obilježuje posebna etnička svijest i etnonim, ime pod kojim se prepoznaje, nav. dj.
47 Josip Kekez, Prva hrvatska rečenica, , NZMH, Zagreb, 1988., str. 5.
48 etnicitet (grč.), opće svojstvo etnosa; sveukupnost osobina, znakova i simbola u kojima se očituje podrijetlo, jezik, kultura, etnička svijest i etničko ime (etnonim <grč. naziv za pripadnika/
pripadnike, nacije, naroda, plemena, roda ili kakve druge veće ili manje narodnosne ili etničke skupine, npr. Hrvat, Amerikanac, Slaven, Arapin, Tamil, Navaho itd. Etnonimija, dio antroponimije koji
proučava imena naroda i sl.; također, skup etnonima), a s pomoću kojih se pripadnici etnosa međusobno poistovjećuju, odn. razlikuju od drugih sličnih društava, nav. dj.
49 Coriolan Suciu, Dicţionar istoric al localităţilor din Transilvania, Editura Academiei R.S.R., Bucureşti, vol. I. (A-N); vol.II. (O-Z), 1968.;/Koriolan Suču, Povijesni rječnik naseljenih mjesta u
Transilvaniji, Izd. Akademija Socijalističke Republike Rumunjske, Bukurešt, sv. I.-II., 1968., str.121, 157, 300, 369, 424, I. sv.; str. 68 i 255, II. sv. Akademija Socijalističke Republike Rumunjske, Bukurešt,
sv. I.-II., 1968., str.121, 157, 300, 369, 424, I. sv.; str. 68 i 255, II. sv.
50 Ivan Lozica, Folklorno kazalište – zapisi i tekstovi, Matica Hrvatska, Zagreb, 1996., str. 15.