Basic HTML Version
152
riječi
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
Za sve je kriv Žare i njegov angažman u Routeu. Trebao je odbiti ponudu, da ondje petkom navečer organizira gaže
amaterskih rock bendova. Zatim je kriv Novi Sad, bend iz Novog Sada koji je u zadnji tren otkazao nastup i auto-
busni prijevoznik iz Novog Sada zbog kojeg je bend iz Novog Sada otkazao nastup. Nezainteresirano sam pleo po
gitari, a frendovi su me promatrali s izraženim negodovanjem. Nakon šestog piva jednostavno sam ostao za šankom,
a oni su nastavili svirati bez mene. Tako sam raskinuo s bendom i noge su se same odvele do njezine zgrade. Najbliži
parkirani automobil bio je automobil njezinoga oca, a nadzorna kamera uključena.
– Pojasnite – nervozno je lupkala kemijskom olovkom po stolu.
– Moja bivša zaručnica ne posjeduje automobil. Moja bivša zaručnica nikada nije posjedovala automobil i nikada
ga neće posjedovati, osim ako se bogato ne uda. Posjeduje ga njezin otac.
– A tako?
– Tako.
– Ali ovdje piše da je automobil njezin.
– Ako tako piše, bit ću toliko slobodan pa se smatrati oslobođenim bilo kakve krivnje – ispalio sam ne očekujući
ništa.
– Ne ide to samo tako – usprotivila se.
– Toga sam se i bojao.
– Tužiteljici ostaje mogućnost žalbe u zakonski predviđenom roku i ondje može ispraviti taj eventualni previd.
– Odlično, sačekat ćemo žalbu – složio sam se i krenuo prema vratima.
– I molim... – obratila mi se kada sam se već uhvatio kvake – klonite se automobila njezinoga oca.
Bez pozdrava sam izašao na hodnik ispunjen bijednicima koji su za mnogošto toga bili najmanje krivi i nogom
šutnuo vazu. Nije se ni okrhnula. U pravu je moj stari kada kaže da si u motor automobila do prije dvadeset godina
mogao zabiti čitavu šaku pomažući se kombinirkama i šerafcigerom pa vrtati do mile volje. A danas je problem
otvoriti konzervu da ti se ne otkine ručkica na poklopcu. Samo se nadam da je takve kvalitete i boja na njegovom
automobilu i da je do sada već otpala na onome mjestu gdje sam ga dohvatio svojim bogatim mlazom.
Brane
Radilo se o BMW-u iz 1998., tako smo naknadno pročitali u knjižici vozila. Brane je pritisnuo kvaku i vrata su se
otvorila. ‘’Jebo te Bog’ ’, opsovao je kao i toliki drugi slični njemu. S vozačeve je strane bio pomalo ulupljen naprijed
kod motora, ali inače mu čovjek ne bi pronašao zamjerku. Iz nekog smo razloga sjeli u taj automobil vojne policije.
Ključevi su bili u bravi ispod volana i čekali. I znao sam da će ga startati, naprosto sam znao.
– Ova je država definitivno otišla k vragu – promrmljao je.
– Ma pusti, nećemo se s tim zajebavati.
– Hoćemo.
Kresnuo je i kazaljka od goriva se popela sve do iznad pola.
– E jebiga, još samo da su nam ostavili koju limenku piva. Pogledaj dolje iza sjedala – našalio se i nijedan se nismo
okrenuli.
Najprije je napravio lagani zaokret po parkiralištu oštećenih vozila vojarne Croatia u Zagrebu, zatim se pod pu-
nim gasom izvezao prema jami za tenkove. Fijuknuli smo dolje i poletjeli nizbrdicom koja nas je koštala dežurstava i
žuljeva na stopalima. ‘’Lijevim krilom!’ ’ i ode Brane ulijevo. Ali voziti je znao.
– Idemo van porte.
– Ma idemo u vražju mater – pokušao sam ga urazumiti.
– U vražju mater – složio se i dalje je sve teklo glatko. Možda i stoga što je upalio rotirke.