Basic HTML Version
138
riječi
poezija
poezija
poezija
poezija
poezija
poezija
poezija
Gospodin Nos je u kratkom potezu
smotao par metara crijeva dignutih s pranja
vratio ih u trbuh te povukao
zip.
Željeznom je čačkalicom umetnuo
dijamantić u zub, u prslukov zapučak stručak
proljeća, i izišao uzdignuta vrška
u nebesa.
U osvajanje
svijeta prezirom. U zabadanje.
U otpuhivanje i praćenje oštra traga
konjske zaprege putem.
Tri travke
Nenaviknut
na djevičanske vrline vrhova travki
ostavljao ih je bez vode
i one bi do jutra iskopnjele kao kaljuža
u smeđkastom talogu tegle
sadio je u nj skice akata
mučeći se i dalje sa slikom
na zidu ravnanom toliko puta
nadahnjivao
monotono kloparanje paragrafa
budeći kraj njih bezglasnu nadu kao strunu gudala
koja je noću ustajala
u njegove papuče
i vukla noge da ne može zaspati
Zvono
Bilo je tako teško i smireno.
Nalazilo se na sjevernom krovu
katedrale u Beču i mislim da se zvalo udaralo ili bubnjalo
divan oblik.
Pod sobom je držalo malen trg na kom je nekad
čak bilo groblje sad roskast
ugao trgovine s medenjacima i svakovrsnim keksom. Idila
u kosinama za slučaj da se pogled spušta
u ma koje doba dana u daljini
čak kotač Pratera izbliza mrežaste svjetiljke
ovješene na rasvjetu
neodoljive zamke u zimi.
Zaželim biti baš tako
slivena, a šutljiva, a od rastaljenih komada oružja
s borbenih polja
ograđena paravanski. Da mi misao na oblik
i misao na atribute čine duboko suzvučje
a nisu staklene za ostatak mog rasta. Da me okružuje
puno bestežinskoga zraka
da nisam teret.
I kad pomislim zvono od svih bih drugih
sakrila uši u sijeno. Osim od toga zvona.