Page 14 - Rijeci_2015_web

Basic HTML Version

temabroja
hrvati
u
rumunjskoj
temabroja
riječi
9
Karaševska mjesta
U historijskom rječniku Coriolana Suciua
30
, karaševska se mjesta službeno po prvi put spominju sljedećim redoslije-
dom: najprije Karaševo, i to 1333., zatim slijede: Jabalče, 1552. i 1564.; Lupak, 1598.; Klokotić i Ravnik, 1690.-1700.;
Nermiť i Vodnik, 1723. godine.
Mjesto Karaševo, danas općina (obuhvaća Nermiť i Jabalče) je najstarije i najveće karaševskohrvatsko naselje u Ru-
munjskoj. Zahvaljujući Turskom Gradu
31
, čiji se ostaci ruševina i danas vide, Karaševo je uživalo svoju stoljetnu slavu
vremena kada je bio grad (oppidum
32
, središte županije
33
, indusrijsko
34
, strateško i vojno i, ono najvažnije, vjersko
središte
35
. 1551. osvojili su Turci karaševsku tvrđavu, ali su je, za vrijeme ofanzive Kršćanske lige, 1595., erdeljske
vojske ponovno osvojile i vratile
(v. Trâpcea, cit. djelo, str. 41). Sa svojih 400 kuća, Karaševo se ubrajalo među najveća mjesta 18. st., koja su se nalazila
na ovim prostorima, odmah iza Temišvara i Karansebeša.
Karaševo se danas dijeli na pet dijela, koji nose sljedeće nazive: Potk∂rše, Luka, Strana, Kurjačica i Palankuca. No,
tradicija spominje da su se Karaševci najprije naselili u području zvanom Buj, u mjestu Selište, gdje se nalazila crkvica;
ili pak u mjestu zvanom Mostište. Sva su mjesta mještanima poznata i danas; te služe im kao poljoprivredna zemljišta.
Osim ovih naseljenih (ili nakada naseljenih), karaševska toponimija bilježi još i: Kantar, Del, Đeluk, Polje, Budinjak,
Naves, Zab(e)il, Svirčica, Bučić, Konjarac, Jelin, Slana-Bara, Ka(e)njale, Ob∂rška, Verištak, Troskot, Kraj Mogila, Soko-
lovača, Jesinovac, Pinet, Kod lipa, Goruniče, Konjarac, Među reka, Malo i Veliko Ravnište, Straža, Čerišnjaja, Turska
glava, Nikin breg, Filkina čoka, Ciganski hrt, Prolaz, Krno polje, Suvak, Na studenčiću, Ponor, Koveljište, Vajnov, Veli-
štak, Filinjača, Šarenjak, Padinje, Lešće, Pašak, Kika, Bučić, Lipa, Garište, T∂lva, Klađeš, Jelin, Županj, Dragionja, Greda,
Komora, Govedarica, Dragičevica, Dlga bara, Tamna obrška, Čoka, Kolnik, Francunjak, Poljenica, Gredica, B∂rzevica,
Drenje, Birionja, Birtonja, Ivanjasa, Vodenjača, Kršova, Sutiska, Komarnik itd.
Hrvati se u karaševskim mjestima najčešće prezivaju: Adam, Babić, Birta, Bogdan, Bokšan, Dobra, Domanjanc,
Đurasa, Fakrač, Filka, Frana, Gluvak, Grujeska, Hacegan, Katić, Kurjak, Lauš, Lukačela, Paun, Radan, Ribar, Udovica,
Ujkica, Vaka, Vatav, Vlasić, Vorga, Žigmul, Žurkul i dr. Imena su im pak: Ana, Eva, Jela, Jeva, Kata, Katalina Lina, Ljuba,
Magdalina, Marija, Marta, Petrija, Ruža, Stana i dr. ženska imena; dok su: Đureć, Ivan, Jakop, Luka, Marjan, Martin,
Mikola, Milja, Petar, Stepan i dr. muška imena.
Govorni jezik karaševskih Hrvata
Temeljna komponenta ovih hrvatskih bića jest i hrvatski jezik. Osim u obitelji, osloncu i glavnom čimbeniku koji je
pomogao da se hrvatski jezik, i hrvatska bića uopće, očuvaju, hrvatski se jezik njegovao i čuvao, jer o razvoju ne
mogu govoriti, i putem crkve. Škola (koja, pogotovo Dvojezična gimnazija u Karaševu, ni danas ne funkcionira onako
kako bi trebala funkcionirati; a u školama se nastava održava bez Nastavnog programa!, i to na, eventualno, mjesnom
govoru, dok se o standardnom hrvatskom jeziku ne može govoriti. Nastavnici su diplome stekli u Temišvaru, gdje se
vjerojatno trebao učiti srpski?!, ili su pak pronašli načina kako da dođu do nekakvog boljeg statusa bez odgovarajučeg
obrazovanja…) i kulturnoprosvjetna društva nešto su u manjoj mjeri pridonosila unapređenju i učenju hrvatskog
jezika, jer su društveno-političke i gospodarske okolnosti bile veoma nepovoljne. Međutim, čak ni to nije karaševske
Hrvate slomilo i ušutkalo, već su, zahvaljujući samo njima svojstvenim osobinama, uspjeli ustrajati u svojoj strpljivosti,
marljivosti i snazi njegovanja običaja i svestrane, pa makar i skromne, funkcionalnosti svoga jezika. Jer su upravo iz
30 Coriolan Suciu, Dicţionar istoric al localităţilor din Transilvania, Editura Academiei R.S.R., Bucureşti, vol. I. (A-N); vol.II. (O-Z), 1968.;/Koriolan Suču, Povijesni rječnik naseljenih mjesta u
Transilvaniji, Izd. Akademija Socijalističke Republike Rumunjske, Bukurešt, sv. I.-II., 1968., str.121, 157, 300, 369, 424, I. sv.; str. 68 i 255, II. sv.
31 Turski Grat, naziv mještana za tvrđavu koja se nalazi na obali rijeke Karaš (koja se prvi put spominje 1129. god; vidi Simu, nav. djelo, str. 94), nedaleko gornjeg dijela sela. Za nju neki
(v. Theodor N. Trâpcea, Despre unele cetăţi medievale din Banat, în „Studii de istorie a Banatului“, Universitatea din Timişoara, Timişoara, 1969, p. 23-82.;/O nekim srednjovjekovnim tvrđavama
u Banatu, u ”Studijama povijesti Banata“, Sveučilišta u Temišvaru, Temišvar, 1969., str. 23/28) kažu da se službeno prvi put spominje 1230. Victor Tufescu (v. O măruntă populaţie balcanică în
Banat: Craşovenii, în „Balcania“, IV, Bucureşti, MCMXLI, p. 503-529; ili Sitno balkansko stanovništvo u Banatu: Karaševci, u ”Balkaniji“, IV, Bukurešt, 1941., str. 503/529), 1247. navodi Karaševo pod
nazivom Castrum Crassou (tvrđava Karaševo) i mišljenja je da tvrđava nastala prije 896. g.!, što spominje i Th. N. Trâpcea (v. cit. djelo, str. 41). Od ostalih službenih potvrda i razdoblja kada su one
zabilježene spomenut ću još: 1266., Castrum de Karassou; Karasow, 1333.; Castrum regiae maiestatis Crassou, 1358.; Castellani de Crassofew, 1389., 1390., 1437., 1520. (Vidi: Nicolae Drăganu,
Românii în veacurile IX-XIV pe baza toponimiei şi a onomasticei, Bucureşti, 1933, p. 259; tj. Rumunji u stoljećima IX.-XIV. na osnovi toponimije i onomastike, Bukurešt, 1933., str. 259.); (Sve prema
M.N. Radan, cit. djelo, str. 23.)
32 Vidi bilješku 6, M.N. Radana, cit. djelo, str. 24.
33 T. Simu, nav. djelo, str. 96.
34 Ibid, str. 98.
35 Ibid, str. 97/98. 1299. u Karaševu se nalazi biskupija, koja će se održati do 1537., (ponovno će nastati tek 1860. i trajat će do 1913.; v. M. N. Radan, str. 25). No, nakon 1570. (između 1570.i
1581.), i prestanka gaženja Turaka na jezik hrvatski i na rimokatoličku vjeru, franjevci predvođeni Bonifacijem iz Raguze i Dominicom Đurđevićem, ponovno nastavljaju svoju misiju. I Stjepan Krpan
(vidi njeg. cit djelo, str. 13) spominje Marka Bandulavića (Marco Bandini), franjevca iz provincije Bosne Srebrene, za kojega Simu veli da se 1628. nalazi u Karaševu skupa s bratom Ilijom iz Požege
(iz iste provincije) i da marljivo obavljaju svoje misionarske dužnosti na: ilirskom jeziku!… Za karaševske se duše između 1726.(=godina nastanka crkve Uznesenja Bl. Djevice Marije u Karaševu), i
1741. (neki govore o razdoblju izm. 1721. i 1740.) brinu isusovci, da bi ih kasnije zamijenili franjevci iz bugarskih ili bosanskih provincija. Sve do 1785. franjevci će, iz Bugarske, Bosne i Dalmacije, biti
neprestano među mještanima ovih krajeva (v. M. N. Radan, cit. djelo, str. 24).