Basic HTML Version
poezija
poezija
poezija
poezija
poezija
poezija
poezija riječi
133
zaključanih vrata u zadimljenoj sobi iz koje
je otplovio dječji smijeh možda rijekom prema moru
u suton možda mi se samo učinilo da svijetli
lampa u izlogu staretinarnice pored tamnog
iznošenog šešira u visini moje glave i
sata u obliku vaze bez kazaljki odnosno
vaze u obliku sata bez kazaljki pepeo na
kraju tik iznad žara uskoro će pasti na groblje
ugašenih cigareta bez zvuka a možda samo
na pločnik od kiše tek mokar ovisno s koje strane
stakla stojiš tihotom će se jednako zvati neki
glas ili dah neće izaći iz te šupljine željne
krika ekstaze iz otvorene bilježnice u koju
je netko zapisivao opise svojih pogleda
upućenih kroz prozor sobe u prizemlju starije
gradske višekatnice velike i prazne kuće
čiji krov propušta kapi kiše kao slatkiše iz
poderane vreće neba to su samo izlizane
riječi zgrušane na staklu koje zvoni tišinom
svaki put kada se zaustave na njemu i onda
skliznu opet nekud dolje u dubinu gdje zjape
usta koja gutaju svaki zvuk u kojem nastajem