Basic HTML Version
poezija
poezija
poezija
poezija
poezija
poezija
poezija riječi
125
Mrak se oslobodio iz paukove mreže.
Nekoliko prpošnih vinskih kapi otelo se metabolizmu i kapnulo
na pod.
Tamo su, od sinoć, razbacani spisi nastali u nadi
da će adresu stanovanja preuzeti
filmski redatelj.
Lice u sjeni postalo je zatočenikom vlastitog izraza.
Zakrivljena sjeverna usna sugerirala je iznenađenost,
južna podrugljivi početak smijeha.
Pa ipak, sve je bilo tako tiho,
kao svečev urin
u hermetički zatvorenoj
staklenci.
NA DJEVIČANSKOM IZVORU
Ovako glase zamjenski stihovi za napjev kojim sam zazivao zloduha očajnički želeći
smaknuti sebe i svijet:
Na desnom djetetovu dlanu podignutom u vis
lijepa je Liv razaznala
vlastitu
sudbinu te zatim lagano zažmirila pred kratkovidnom kamerom
hineći mukom stečeni
spokoj;
tako moram i sam, dok još vidim hodati
neosvjetljenom stranputicom sanjajući
da u obližnjem parku ljubim kolegicu s posla,
majku troje djece dva kata iznad,
ili njezinu sestru na čiju sam fotografiju iz godišnjaka
masturbirao
mjesecima
(proglasivši ju prvom od svojih četiri ili pet supruga), umirući pritom sasvim bezbrižno,
kao dijete što se igra kruškom
dok istu ne zagrize
i na plamenom
jezikovu vrhu ne osjeti uspaljeni dubstep fruktoze, Svepostojanje,
odrubljeni
papirnati klitoris ili kuhinjsku slavinu što je briznula u plač.
Formulu besmrtnosti nemoguće je locirati
među kutijama koje držim u stanu
ostarjelom se naplatitelju RTV pristojbe predstavljajući kao kolekcionar trajnih naloga.
Original je, inače,
znatno
kraći.
ZAMJENSKI NOMINATIV
Da bih mogao nastaviti tamo gdje su stala djeca avangarde, naši djedovi,
na blogeditoru bih morao ostaviti dovoljno
jasnu poruku:
30. rujna 2014., 17:35. Otišao sam.
Dolazim najranije 1. siječnja 2016., nakon još petnaest mjeseci pauze,
ovaj put s informacijom koja će vas usrećiti.
Ne bih spomenuo da mjesecima
ignoriram bolest
i da mi se ljudi u neposrednom okruženju,