Page 13 - Rijeci_2015_web

Basic HTML Version

8
riječi
temabroja
hrvati
u
rumunjskoj
temabroja
poštuju, ne nasrću i ne prisvajaju tuđe, toleriraju i druže se s drugima, ali i zbog čuvanja, njegovanja, prenošenja,
svoje kulture, jezika i običaja, sačuvali svoj etnički identitet, i ostali su, s pravom, sastavni dio duha Srednje Europe.
Vrijeme dolaska i kolonizacija
Što se tiče vremena dolaska karaševskih Hrvata, neki teoretičari misle da su Karaševci došli u V.-VII. stoljeću povo-
dom dolaska Južnih Slavena na Balkan (: I. Popović, J. Erdeljanović, M. Radan, M.N. Radan), drugi pak govore da su
došli: u 12. st. (T.N Trâpcea
18
); u 13. st. (I. Melich
19
20); između 13.-15. st. (E. Petrovici
20
); u drugoj polovici 15. st.
(E.Petrovici
21
, Lj. Miletič
22
, P. Ivić
23
).
Spominju se također i brojne kolonizacije, pa tako imamo sljedeća mišljenja:
samo jednu kolonizaciju; najprije u Karaševu, iz kojega su, nakon određenoga zajedničkog suživota i briga, neki
mještani, vjerojatno zbog porasta broja stanovništva, krenuli i naselili ostala sela
24
. Međutim, iako, prihvaća činjenicu
da se ne zna sa sigurnošću odakle i kada su Karaševci emigrirali, ipak, veli da nisu u ove krajeve stigli prije 13. st. i ni
poslije 15. st. (str. 21);
Traian Simu
25
spominje tri kolonizacije: prva
26
, između 1366. i 1396. godine, kada u Karaševo dolaze katolici i vjero-
jatno bogumili dovedeni iz Bugarske. Kolonizatori su, misli navedeni autor, mađarski kraljevi
27
Ludovik I i Sigismund
Luksemburgovac; druga
28
, u 15. i 16. st., kada u karaševska mjesta dolaze skupine ljudi iz okolice katoličkog Prizrena
i iz Bosne Srebrene (u svom Prilogu poznavanja veza između Krašovana i Bosne, u „Zborniku za društvene nauke“,
42, Matica srpska, Novi Sad, 1965., str. 121/124, Mil. S. Filipović, na osnovi usmene karaševske tradicije, navodi da
su Karaševci emigrirali iz Kreševa i da su u prošlosti održavali znatno jače veze sa svojim mjestom odakle su došli; a
te su veze uglavnom održavale posredstvom franjevaca);treća
29
i posljednja kolonizacija zbila se, misli T. Simu, u 17.
stoljeću.
18 Theodor N. Trâpcea, Craşovenii „o măruntă” populaţie din ţara noastră. De unde şi când au venit?, în „Studii Revistă de istorie”, nr. 6, anul X, 1957, Editura Academiei R. P. R. (Republica
Populară România, 21. kolovoza 1965. postaje Republica Socialistă România, a poslije Revolucije iz 1989. samo România; op. P.H.), pag. 93-101; (Krašovani sitno stanovništvo naše države. Odakle i
kada su došli?, u „Studijama Časopisa za povijest“, br. 6, god. X, 1957., izdavaštvo Akademije Narodne Republike Rumunjske, str. 93-101).
19 I. Melich, A Honfoglaláskori Magyarország, în ”A magyar nyelvtudomány kezikö“, I, fasc. 6, Budapesta, 1929.
20 E. Petrocivi, nav. djelo, str. 18.
21 Ibid., str. 221.
22 Ljubomir Miletič, Ueber der Sprache und die Herkunft der sog. Krašovaner in Süd-Ungarn, u „Archiv für slavische Philologhie“, svezak 25, Berlin, 1903., str. 161-181.
23 Pavle Ivić, Dijalektologija srpskohrvatskog jezika. Uvod u štokavsko narječje, Novi Sad, 1956., str. 212.
24 E. Petrovici, nav. djelo, str. 2. (Tu i tamo ću u zagradama, uz tvrdnje, navesti samo broj stranice.)
25 T. Simu, cit. djelo, str. 21-56.
26 Kada spominje prvu kolonizaciju, autor navodi mišljenja dvaju istraživača (F. Kanitza: Donau-Bulgarien 1, str. 132; i Fr. Pestija: Krassó-vármegye tört. II, str. 258; cit. prema: T. Simu, nav. djelo, str.
26), koji tvrde da kolonizatori dolaze iz Bugarske, poslije navale Turaka, odnosno poslije pada (Velikoga) Trnova (1393., u Bajazidove ruke), i da su bili rimokatoličke vjere.
27 U Leksikonu JLZ,(danas Leksikografsi zavod Miroslava Krleže), A – Ž, objavljenom u Zagrebu, 1974., na str. 565 odnosno 891, riječ je o hrvatsko-ugarskim kraljevima, a ne samo o mađarskim,
kao što to navodi T. Simu.
28 Ovu držim najznačajnijom, jer su je neki, ili zapostavili, ili krivo protumačili (na primjer, v. M. N. Radan, cit. djelo, str. 63). Naime, riječ je o periodu nakon pada Kosovo-Polja (1389.), to jest
nakon masovnog prodora Turaka na Balkanski poluotok. Dakako da je taj prodor prouzročio brojne emigracije, koje su pak utjecale na politička, etnička i socijalna stanja prostora (među njima
i na proctor Banata) tadašnjih; (a svjedoci smo takvih događaja i na pragu III. milenija…). Uglavnom, svoje tvrdnje o drugoj emigraciji, T. Simu temelji na onome što su vjerovali i iznosili: Geza
Czirbusz, povijesničar i filolog, u svom djelu: A Temes és Torontálmegyei Bolgárok. A Krassószörényi Krassovánok, Budapest, 1913.,str. 120; i Ljubomir Miletič, nav. djelo, str. 181. Potonji navodi da
je emigracija započela sredinom 15. st., u razdoblju nakon što se, pomoću bosanskih franjevaca, katolička vjera bila ukorijenila u južnoj Srbiji, to jest kada je prodor Turaka prouzročio katastrofu:
oko 1466. nesreća je nasrnula na biskupiju u Prizrenu te na crkvu iz Novog Brda (tj. na mjesto koje je, prije dolaska Turaka bio rudarski centar, srebrnih i zlatnih ruda; a da su prvi rudari bili Sasi
doseljeni iz Bosne, koji su , misli se, raširili i katoličku vjeru u središtima ( Janjevo i Novo Brdo, najznačajniji), gdje su bili smješteni. Pa čak, navodi se da su i dubrovački trgovci mogli širiti katolicizam,
jer su reodvito dolazili i prodavali svoju robu u tim mjestima. Czirbusz, pak, spominje da je nakon pada Bosne pod Turke, iz područja Bosne Srebrene, veliki broj katolika iz Busovače, Zenice,
Vareša, Livna i Fojnice, (i, pogotovo, iz Kruševa, op. P.H.) neprestano emigrirao prema Kruševcu iz Srbije, odakle su Moravskom dolinom stizali do Dunava, a odatle u Banat, gdje se smjestiše u
područje bogato rudama, dakle u Karaševo. Isti vjeruje da su ime posudili od mjesta Kruševo iz Bosne, ili Kruševac iz Srbije. Na jednom drugom mjestu veli da im ime dolazi od plemena Krs, koji je,
nakon što je Matijaš Korvin pobijedio Turke kod Jajca (Bosna), 1463., a Pavel Chinezu smrvio polumjesec u Srbiji i Bosni, 1476., odnosno 1483., emigrirao u Banat (u Karaševo, op. P.H.), a što se tiče
njihove vjere, veli da su katolički bogumili. T. Simu (v. str. 33) je uvjeren da su se u isto vrijeme naselili i stanovnici banatskih općina: Alibunar, Uljma i Izbište, koji (stanovnici) se isto zovu Karaševci,
za razliku od Srba s kojima su živjeli!, ali koji su, danas, posve srbizirani. (Sve sam navode uzeo, preveo i parafrazirao prema već citiranom djelu T. Simua, str. 31/3.)
29Za ovo razdoblje, poslužio se autor tvrdnjama J. Szentkláraya [(Szás év Délmagyarország ujabb történetéből, Temesvár, 1879., str. 255-256), koji spominje carsku naredbu od 26. rujna 1740.
(v. Simu, str. 49), prema kojoj u Karaševo (misli se na karaševsko područje, op. P.H.) imaju doći novi emigranti. Ovoga puta radi se o Bugarima i Albancima-Klementinima (za koji T. Simu, na str.
53 navodi da su postali katoličke vjeroispovijesti od 1624., kada su kod njih došli franjevci), koji će se smjestiti u Karaševo, Lupak, Vodnik, Nermiť, Jabalče, Ravnik i Klokotič.] i Geze Czirbusza [(cit.
djelo, str. 117; prema T. Simu, str. 55), prema kojemu imamo da su 1787., 1790. i 1845. godine, u karaševske krajeve: Klokotič, Lupak i Nermiť, došli katolici iz iste Bosne koju spominje i Szentkláray,
koji se, inače, slaže s ovom tvrdnjom (v.njegovo navedeno djelo, str. 453-457),i navodi da je za vrijeme austrijsko-rusko-turskog rata njem.-rim. car (i hrv.-ug. kralj, od 1780 do 1790, op. P.H.) Josip II
našao sklonište u Banatu za veći broj kršćanskih izbjeglica, koje su dolazile iz Srbije, Bosne, Bugarske i Muntenije, ali ne spominje i mjesta odakle dolaze]. T. Simu potvrđuje tvrdnje navedenih autora
jer je, konzultirajući matičnu knjigu župe iz Karaševa, ustanovio da su upisana nova imena od oko 25 obitelji (v. Simu, str. 50).