Page 122 - Rijeci_2015_web

Basic HTML Version

poezija
poezija
poezija
poezija
poezija
poezija
poezija riječi
117
***
Oh, kako Pariz dražesnom droljastošću diže svoje podsuknje i Venecija vene kao neobrana maćuhica ili ocvala
fuksija! Oh, moja je ljubav žiloplet kojim kolaju tekući avioni hitne pomoći, s naušnicama od dušika i voćnih rospija!
U bezbožne dane rasipam svoj strah i brusim noževe za sječu sirenskih repova – možda im iskliznule nožice za-
cvrkutaju tamo gdje svjetlost ljubi svoje mlado i liže im mjesečasta lica, kao zečje njuške. Svaki neizbrušeni komadić
mene kao staklena suza mesa leti, ludi i bludi na zasebnu planetu i ulogori se u kraterima, šćućuri u pregibima lave i
uspjenušanog korijenja. Mahovina i alge topla su kudjelja rasječenim i okrvljenim pahuljama sebstva, i vrelo zlato teče
u njihove uzvriskale, molećive pukotine, šivajući gušteroliku rijeku mističnog svjetla, zmije koja ždere svaku zebnju i
pljuje ju u dijamant. I planete zasjaje i zažare kao opojne krijesnice, neonske oči storuke Šakti.
***
Pankerska nevjesta i njezin izgrebani svjetioničar otšetaše na Pluton, gluhi kao podvodna livada, pribadača boli jasnih
kao cvat makova oka. Razlomljena rebra, te krletke ptičjeg srca, čudovišne pumpe šumeće krvi, podbočiše im uzdah
razlistalosti, malu smrt u laku japanskih kitoubojica, i oni zaroniše u plimu razbujalog, nabreklog oceana, svojeg rasto-
pljenog rubina, svojih opekotinastih jeka. Neki čvor poput čelične kugle uzdavio im je jasni brzac rijeke, zamaglio vid
noćnih sova, koje svoje plosnate, buljooke glave okreću kao mađioničari, navješćujući pogubljenja na pločama vam-
pirskih grobova, gdje ljudolike vjeverice vode ljubav sa svojim poslovnim loverima, ili dugokosim zlodusima indijan-
skih čestica. Nešto klokoće u meni, poklopac Hada koji ne smijem razriješiti, neke podbuhle vodene zvijeri rastaču
njegove rešetke i sišu sumpor zločina koji se poput paljevine rascvjetava zrakom, kao bolestan cvijet, grubo zašivena
rana. Zrcalo se zamračilo, nevidljiv demon puhnuo je svoj kužni, kobni dah i višestruka Hekata izdahnula je za ovaj
život, ostavivši zmijski svlak kao trag svoje bombastično pulsirajuće intenzivnosti. Rašila se, raširila noge za šumskog
duha, iščašila svoje smrtne udove i teleportirala se u svemoć modrih sumraka i sipina crnila ubojitih ponoći bajnovi-
te Melpomene. Kako je lijepa njezina arsenična put, iskričav fosfor leševa bljedila, kao tinejdžerska kraljica u plastici
kraj jezera. Demon je gladan i opasan, i njezina stegna orosiše se magnezijem krvi koja pozdravlja tamu, i preklinje
za milost. Grčeviti trzaji oblijevaju sobu grimizom opće opasnosti što gricka i siše ektoplazmu uskrsnulih ljubavnika.