Basic HTML Version
116
riječi
poezija
poezija
poezija
poezija
poezija
poezija
poezija
i svaka šupljina slane škrape boljela je kao ugrušak razrezane nijemosti, i stala izdisati zagrobne, lelujave napjeve svih
mojih škrgutavih čvorova odijeljenosti od svijeta.
***
Pro
gutala sam svijeću i postala najdrčniji svjetionik u arhipelagu mojih otapajućih zloća, skršenih jarosti, slomljenih
iguana straha od proljeća i svježe nagosti. Proljeće je zarilo zube u moj vrat, i više se nisam mogla ogrtati u prastare
vještičje krpe, i bježati od prostitutke svjetlosti. Ledenim štiklama zacvokotala sam po pisti i progutala ključ kojim
si tražio moje zapaljene prste, moju kosu u paučini zimskog drveća. Iskre su zaciktale u nosnicama kineskog zmaja:
više me nikada nećeš pronaći.
***
Pluvijalni jajovodi industrijsko-glazbenog grada, kao crijeva i tube, limene žile podvožnjaka i metroa, dube njegovo
rasno i puteno tkivo, njegovu manijakalnu mrežnicu, njegovu rožnicu i košnicu mahnitih stanara, poput stonogih
pauka na amfetaminima, što se kreću zvjezdasto, krakato i bočno poput raka. Takva je bludna vrućina da grad u meni
stenje i pjena mi se penje u grlo, i čelo mi se žari od napetosti u bubnjajućim sljepoočnicama i seksualnoj pomami,
a amigdala kroji i porađa nekrozu udovlja, da bi ga opet eksplozivno pokrenula u grozničavo vrludanje i vrtnju cir-
kuskog lutka što izmiče mecima mojih bijesnih, škrgutavih zubiju. Oni sijevaju i oni su zli, i seksi i moćni i naoružani
do grla, i grizu sve što je grožđano, fruktozno, crveno i ima neodoljiv okus pijane krvi. I kada me neboderi tog grada
ližu pod suknjom, zaboravljam lijepe manire štićenice kampusa, i pred oblapornim liscima zadižem haljinu, i rešetam
ih slikom svoje svetačke vatre spola. Svojim ženstvenim mitraljezom, crnom udovicom mrtvačke pohote. I potom
se zajapurim kao škamp, liznuvši tunelom do svoje smjerne pećine, ali ne, troglavi zmaj prijapoze brži je od mojih
snova, i grbi me za potiljak, gura, baca na pod, i uzima za doručak u vili Monaca, na balkonu grohotnih girlandi, divalj
i lud kao pramitski junoša. Želim ga – ne želim ga, ne znam kako zabosti nož u jetru svojoj neodlučnosti, iskasapiti ju,
izmasakrirati, dok vješala ne zanjišu rosnim bebama, i krv ne stane brizgati na nos i usne, topla kao vosak, vulva lave,
zlostavljanje inkubusa u pet ujutro. Ili poljubac bogomoljke prije no što te, najdraži, lansira na zlaćani Elizej.
***
Grudnjak mi je set ledenih čahura što krute grudi mog srca, koreći ih u zimzeleni sladoled, i tirkizno plavetnilo zalje-
va slijeva se u sivu uzburkanost, i prsti su mi štapići nepodmazanih članaka što poput staklenih zubi mogu iskopati
Snjeguljičino srce. Ili crne grane okovane mrazom, kao suzom promrzlog pingvina. Sunce nakon Velike Gospe kruni
ledenu palaču, nagovještavajući duboki san zimskog krzna u lovačkim paljbama noći. Noć je progutala porculanski
set i nisku kristalnih vjenčanica, i lahorasta bjegunica nad slapom ledeno lanene kose pronosi vijenac šećerno mrzlih
cvjetova sa svijećama svetica iskopanih očiju. U salonima tirkiza i tunelima žada plavetna joj silueta odašilje jezive
sjene, lelujave plamičke što voskovito tope ledene stijene ziđa, i čine da bubri i bludi stalaktitskim kapima, izdulje-
nim poput paukova zaljubljenog tuljenja i porođajnog krika medne matice. Voda se kristalizira na vjeđama, i mraz
tišti trepavice, i prhuta kao prašinasta pelud goletna proljeća koje je ljeto otelo i silovalo u žbunju, bacajuć gnjevne
munje na vrele stijene đumbir-ljubavnika. Koža se ježuri kao pobožni timpan, predskazuje iskakanje bodlji stršećih
kao omorike tropskih fjordova. Ledena kugla neba otkotrljala se u gušterov jezik, u grlo pjevica na tabletama protiv
nesanice. U grlu mi sićušan komadić stakla čitavu vječnost brani odlomiti lavinu, zapaliti oganj palucavih bista. Dono-
site mi kolač od morfija, da lakše progutam ove podmukle šake kojima mi žele izvaditi utrobu, raščlaniti živce, isplesti
vjenčić od soli i anakondi straha.
***
Mozak mi se pjeni. Oguliti ga intergalaktičkim šamponom ili hladnom vodom zapljusnuti zapešća, uz udove, sve
do srca, pitanje je koje začuđeni mjesec sriče svaku večer, dok tanker uplovljava u luku otrovnih oleandara. Onaj
ružičast još i oprašta, nježno mazeći nosnice svojim orijentalnim zapahom, ali bijeli je poguban. Pogane majke sipaju
njegov prah u jagodaste pudinge i upuhuju ga u posrebrenu slonovaču češljeva, u staklenoj kupaonici gdje sve vrvi
oružjima za smaknuće ili ekspresno lansiranje u siderično carstvo.