Basic HTML Version
temabroja
hrvati
u
rumunjskoj
temabroja
riječi
7
Podrijetlo etničke skupine karaševskih Hrvata
Uistinu se ni danas ne može s točnošću posve utvrditi podrijetlo karaševskih Hrvata, a tvrdnje poput:
oko, poprilično,
vjerojatno
itd., umanjuju znanstvenu utemeljenost njihovih nagađanja.
Mještani se pak ravnaju po usmenom svjedočanstvu, koji je bio zabilježen na jednom molitveniku iz 1764., pronađe-
nom u ovom kraju. Bilješka, sadržaj, tog zapisa glasi: „U godini 1434. do 1443. jesu iz stare Turske Bosne Karaševci
kaka Bošnjaci ovamo došli i od onuda iz varoša Kruševac, Krušovci, Kruševe (Kreševo ?) Kruševljani ili Krašovani ime
donesli. Tako ne zovu se po vodi Karoševu, nego iz Turske Bosne po onoj varoši ili selu Kruševu (Kreševo ?) zato
Kruševani ili Kraševani.”
13
14 Prije nego što navedem dosadašnje tvrdnje istraživača o vremenu dolaska Hrvata u ove
krajeve, nabrojit ću mišljenja autora o tome što su sve Karaševci trebali biti?! Pa tako imamo:
- neki su istraživači
14
rekli da su Karaševci potomci prvih Slavena, koji su naselili Daciju;
- drugi
15
ih pak smatraju Hrvatima, to jest ono što uistinu jesu, pa makar muku mučili s takvim priznanjima (op. P.H.);
- neki smatraju karaševske Hrvate slavensko-romanskom mješavinom s albanskim primjesama (Traian Simu,Geza
Czirbusz) ;
- ili, pak, da su: rumunjsko-srpska mješavina (kao što to misli Mile Tomici, S. Trojanović) ;
- raznolika mješavina balkanskih naroda (Victor Tufescu);
- P.I. Sârcu smatra da su zasebna etnička skupina;
- S. Batzaria misli da su Karaševci češkog podrijetla;
- S. Trojanović, E. Fermenžin, Sanda Taşula i dr. misle da su Srbo-Hrvati;
a J. Szentkkláray smatra ih Albancima;
- Petar Vlahović, G. Ćorić,Lj. Miletič, J. Živoinović, M. N. Radan i dr. smatraju ih Srbima;
- a F. Kanitz, L. Gorove, Fr. Miklosich, Dobrovsky i dr. tvrde da su Bugari.
Kao što vidimo, riječ je o veoma širokom etničko-narodnosnom rasponu pripadanja Karaševaka; što nam daje za
pravo da ih svrstamo među tipične narode, skupine naroda, koje žive na prostorima multietničke Europe.
U kontekstu današnjih zbivanja, ne bismo pogriješili ako bismo za Karaševce rekli da su, u svojoj rimokatoličkoj vjeri i
u svom brdovitom-gorskom kraju, pronašli prostor koji će ih, nadam se, zauvijek zaštititi od brutalnosti, krvoprolića
i barbarizama. Koliko su pak razvili svoju toleranciju, suodnose, suživote s većinskim narodom, i s drugim narodima,
mogu poslužiti kao primjer današnjem svijetu. Gadamerovskim jezikom rečeno:
naučili su
Karaševski Hrvati
živjeti s
drugima, zato i danas žive
;
(i, nastavlja:)
trebamo naučiti poštivati onog drugog, kao i, to što jest nešto drugo
16
, jer da o toj osnovnoj ljudskoj obvezi
ovisi kvaliteta života, nacija, naroda i čovječanstva, ovisi postojanje samo.
U europskom duhu, u duhu srednjoeuropskoga podneblja, sačuvali su se, njeguju svoju tradiciju, žive i djeluju, i kara-
ševski Hrvati. Neovisno o tome što su krenuli istočnije, karaševski su se Hrvati udaljili, pa makar riskirajući stoljetnu
šutnju i izolaciju, od bizantske Europe, i na taj način, možda i ne znajući, ali zasigurno bježeći pred stranim, pred onim
što im je nepoznato, grubo, nasilno i opasno, pred barbarizmima Otomanskog carstva, okrenuli su se prema svojim
kulturnim i civilizacijskim izvorima, prema srednjoeuropskim kulturnim i civilizacijskim tijekovima. U Jacques se Le
Riderovoj Mitteleuropi
17
spominje pitanje definiranja pripadnosti Srbije:
Srbija pripada Srednjoj Europi ili „bizantskoj“
Europi?
Osobno, kao Hrvat iz Karaševa, mislim da su se karaševski Hrvati upravo zbog svojih vrlina da uvažavaju,
13 Stjepan Krpan : Od Karaša do Biferna, Zapisi o Hrvatima u Rumunjskoj, Mađarskoj, Čehoslovaškoj, Austriji i Italiji, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1988., str. 13.
14 Ivan Popović, Istorija srpskohrvatskog jezika, Novi Sad, 1956., str. 45/46.
Mihai Radan, Problematika porekla karaševskih govora, Actele Simpozionului de raporturi culturale, literare şi lingvistice româno-iugoslave, Bucureşti (vol. IV, 1979; vol. VI, 1984.), (Spisi Simpozija o
rumunjsko-jugoslavenskih kulturnih, književnih i lingvističkih odnosa, Bukurešt, svesci IV. i VI.).
Jovan Erdeljanović, Tragovi najstarijeg slovenskog sloja u Banatu, u Niederlův sbornik, Prag, 1925, str. 275-308.
15 Petar Vlasić, Hrvati u Rumunjskoj. Putopisno-povijesne crtice s narodnim običajima, Beograd, 1928, str. 16-26 i 28-37.
Stjepan Krpan, nav. djelo, str. 11-28 i str. 40.
Jozo Srzić, Karaševci ili Krašovani, u „Pravdi”, Temišvar, god. III, 1946., br. 208/05.XII., str. 2.; 209/08. XII., str. 2; 211/15. XII. 1996., str. 2; 212/19. XII. 1996., str. 2.
Petar Skok, Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, JAZU (danas HAZU, op. P.H.), Zagreb: I., 1971.; II., 1972.; III., 1973. i IV., 1974.; u III. svesku, pod natuknicom kras, str. 179, (izd. iz
1988.).
Balint Vujkov, Cvjetovi mećave – hrvatske narodne pripovijetke iz Mađarske, Rumunjske, Austrije i Čehoslovačke, Zagreb, 1971.
16 Hans-Georg Gadamer, Lob der Theorie, Surkamp Verlag, Grankfurt-am-Main, 1983.; Das Erbe Europas, Surkamp Verlag, Grankfurt-am-Main,1989.;(citirao sam iz rumunjskog izdanja
navedenih djela; preveli: Octavian Nicolae i Valentin Panaitescu, Polirom, Iaşi, 1999., str. 134).
17 Jaques Le Rider, Mitteleuropa, Presses Universitaires der France, 1994. (u prijevodu Ance Opric, Polirom, Iaşi, 1997.), str. 30.