Basic HTML Version
poezija
poezija
poezija
poezija
poezija
poezija
poezija riječi
109
Robert Roklicer
Pjesme u prozi
Nakon čitanja
Volim kad se netko dobro zajebava s poezijom. To je kao uživanje u neoskrnavljenoj prirodi.
U dodiru bludnice. U prisjećanju na dječje nestašluke iz kojih navire besmisleni očaj za odrastanjem.
A onda shvatiš, kao i kad se netko dobro zajebava s poezijom, da se i puno prije nas već sve izdogađalo. Stoga
upamtiš refren i poneku interpunkciju. Jer, na koncu – kaže jedan moj stih
– sve se svodi na sranje ili umiranje.
Ovisno o tome; kojim putem kreneš. Ali drugog ti puta nema.
C’est la vie
Na kori naranče opazio sam trzaj. Meteor je pao negdje na zemlju, prošlost se okrenula licem prema naprijed. U
tvom oku suza, u meni gnjev. Povukla si se u ljušturu iz koje nestaje leptir.
Rekla si mi da su važne promijene. Ostalo je nebitno.
Uzimaš svoje stvari i odlaziš. „Zbogom“ je tek riječ - dovoljna za sada.
Sam u sobi čekam; još jedan meteor će pasti.
Miguljavo
Lijep je osjećaj sjediti na rosnoj travi i gledati u sunce miguljavo. Ispred tebe je stari hrast i ptice koje pjevuše
himnu „La vie est belle“. Na trenutke zaboraviš Gordijski čvor u grlu
koji ti je na vrat još frigijski kralj privezao poput leptir mašne.
Beskućnik te traži cigaretu i ti mu je s osmjehom daješ, kao da u Edenu sadiš stablo života.
Idilu ti tek može pokvariti bivša kada te nazove i pita za zdravlje.
Pa ipak lijep je osjećaj sjediti na rosnoj travi ... i znati da te, za pizdarije njene, međ’ nogama još i rosa hladi.
Lako je pričati
U nekom prošlom vremenu, živjeli smo ti i ja - sazdani u prostranstvu svakodnevlja.
Danas, daleko od svih, nitko ne obitava u toj rupi raspuštenoj. I pitaš se, postoje li grobnice bez iskonske uzdanice,
a ja – perja bez raširenih, umornih ptica. Jer, lako je govoriti o prošlosti, kao i mrtvome o životu.
Natoči mi još jednu kavu i odlazim.
Još noćas ću, obećavam, raspakirati sva sjećanja.