Basic HTML Version
6
riječi
temabroja
hrvati
u
rumunjskoj
temabroja
Karaševaka
6
(3 729 u Karaševu, 694 u Nermiđu, 524 u Jabalču, 1 329 u Klokotiču, 933 u Lupaku, 958 u Ravniku i
699 u Vodniku), zadnji nam privremeni popis stanovništva iz 2011. predstavlja jednu sasvim zabrinjavajuću situaciju:
ukupno 5.162 Hrvata. Pošto većina karaševskih Hrvata imaju dvojno državljanstvo, što im omogućava da svoj kruh
zarađuju izvan Rumunjske (a to najčešće čine upravo u svojoj domovini – Republici Hrvatskoj), polako i sigurno
zapostavljaju obrađivanje svojih zemljišta, što kako rekoh, pridonosi depopulacijskom krajoliku. Međutim, to nije
bio slučaj u nedavnoj prošlosti kada su Hrvati radili i svoje obitelji hranili kruhom zarađenim, najčešće na svojim
imanjima, ali i u rudnicima i tvornicama industrijskih centara kao što su: Ričica, Anjina, Bokša i Oravica. Na svojim
su zemljištima uglavnom bavili se poljoprivredom (kukuruz, žito, krumpir i kosili su travu da bi imali čime prehraniti
stoku), ovčarstvom (u nedavnoj prošlosti veoma razvijenom granom), stočarstvom, voćarstvom, nekada, izradom
šindre, duga za bačve, uglavnom sa stolarstvom i dr. Traian Simu
7
, odnoseći se na neke karaševske predaje, spominje
postojanje tvornice šećera i visoke peći, za vrijeme Marije Terezije, u Karaševu.
Ne mogu a da ne istaknem marljivost Karaševskih Hrvatica, koje su najzaslužnije za jedinstvenu, najljepšu narodnu
nošnju, nošnju karaševskih Hrvata. Vrijedne, spretne i vješte, osim što su morale osigurati odjeću za čitavu obitelj,
koju su izrađivale ručno!, bile su i glavni pokretač u obrađivanju zemlje, u podizanju obitelji (rađale su, hranile i od-
gajale djecu), pripremanju hrane i održavanju čistoće i reda u kući.
Još uvijek se nastoje pronaći odgovori na pitanja kada i odakle su karaševski Hrvati došli u svoje današnje postojbine.
Međutim, neosporno je da su stanovnici spomenutih sedam sela u crkvi i u rimokatoličkoj vjeri našli svoju zaštitu i
obranu svoga hrvatskog identiteta. Bolje poznavatelje prilika ovih područja ne bi trebala začuditi činjenica da se ovi
ljudi smatraju Karaševcima
8
;jer im okolnosti: život među Rumunjima i Srbima, nisu nimalo pogodovale da se ponaša-
ju opušteno i samouvjereno te da ističu bez ikakvog opreza i brige svoje hrvatstvo. Ne, bili su prisiljeni na oprez, na
suzdržanost i na šutnju. No, na šutnju je komunizam znao prisiliti Hrvate i u drugim krajevima, a vjernike, pogotovo
rimokatolike i grkokatolike, svugdje gdje mu ruka željezna stigla bje, pa tako, nažalost, i u Rumunjskoj (vidi Alexandru
Raţiu: Biserica furată, Martiriu în România comunistă, Argus, Cluj-Napoca, 1990; prijevod Dana Mocan/
Mučeništvo
u komunističkoj Rumunjskoj…
).
Kako je Jugoslavija nastojala promovirati srpsko-hrvatski jezik, kao jedinstveni jezik čitave države, jasno je da su neki
stručnjaci u Rumunjskoj (među kojima i Emil Petrovici) koristili taj jezik, a manje hrvatski jezik. Posvuda spominjani
srpski ili eventualno srpsko-hrvatski pronalazimo i u radu mjesnog sina
9
, i to s popriličnim vremenskim odmakom.
Rumunj Mile Tomici
10
primjećuje i među Karaševcima, ono što je bilo karakteristično za područje bivše Jugoslavije,
da se nacionalnost asimilira i vjeroispoviješću:
svi su pravoslavci smatrani Srbima, katolici su hrvatske nacionalnosti, a
ostali su muslimani, bez obzira što govore jedan te isti jezik (ili dijalekt), bio on srpski ili hrvatski...
(str. 162; preveo P.H.).
(Moram spomenuti da velikoj većini Rumunja, onima koji su o Karaševcima pisali, svjesno ili ne, srpski jezik i Srbi
znače bivša Jugoslavija i, dodao bih, njezina politika; ali im odgovara latinica, jer ih ćirilica podsjeća na boljševizam, na
komunizam. Naravno da ima i nostalgičara, kojima ni to ne smeta...)
Akademik Emil Petrovici
11
spominje da su obje nacije, i Srbi i
Hrvati³
(a pod ovom bilješkom (trojkom) veli, prevo-
dim: Danas u Jugoslaviji postoji samo jedna nacija: ona jugoslavenska.),(sic!), nastojale prisvojiti Karaševke. Hrvati, na
osnovi vjeroispovijesti, a Srbi, na osnovi jezika.
Nitko do sada nije osporio dijalektološku studiju ovoga znanstvenika. Dapače, nju i danas drže jednom od najznačaj-
nijih (prijevod):
1935. javlja se monografija Emila Petrovića pod naslovom Graiul Caraşovenilor, koja je prvi i najznačajniji
slavenski dijalektološki rad napisan u našoj državi, klasičan rad, pionirski, jedan istinski model dijalektološkog istraživanja
12
.
Međutim ideološka zabluda onoga vremena upozorava nas na moguće pogrešne napise, na ne posve valjane sudo-
ve, na neke krive zaključke. Hvala bogu da je povijest ispravila svoju pogrešku i da Hrvati (i drugi narodi na tlu bivše
Jugoslavije) imaju svoju državu, jer tek sada znanost može (ako ima novaca), u potpunosti primijeniti svoj instrumen-
tarij, i iznijeti svoj objektivni, to jest znanstveno,(a ne ideološki i pristrano) utemeljeni sud. Čim prije treba ukloniti
pogreške, ispraviti zablude i utrti put, stvoriti uvjete za kvalitetan znanstveni rad.
6 Podaci su uzeti iz Schematismus cleri diocesis Csanádiensis [Šematizam dijeceze rimokatoličke iz Čanada (rum. Cenad)].
7 Traian Simu: Originea Caraşovenilor, studiu istoric şi etnografic, Lugoj, 1939, p. 98/(Podrijetlo Karaševaka, povijesna i etnografska studija, Logož, 1939., str. 98).
8 Emil Petrovici: Graiul Caraşovenilor, Bucureşti, 1935./Karaševsko narječje...Na stranici 15 navedena djela, ovaj izuzetni stručnjak, dijalektolog svjetskoga glasa, spominje po prvi put uopće etnonim
Karaševak i dodaje: Ipak, čini mi se nemogućim uvjeriti Karaševka da je Srbin: njemu je Srbin pravoslavac, a Karaševak, katolik. (preveo P.H.) No, jedan drugi istraživač, Mile Tomici, u (Unitatea
graiurilor caraşovene, în Studii de limbă, literatură şi folclor, II, Reşiţa, 1971./Jedinstvo karaševskih narječja: jezična, književna i folklorna studija), na stranici 162., spominje (prevodim): Povodom
dijalektalnih anketa, koje sam provodio u ovim selima, ustanovio sam da je nemoguće uvjeriti Karaševka da je Srbin, neovisno o njegovoj kulturnoj razvijenosti. On sebe smatra Karaševkom sve dok
mu se ne pokušava objasniti da je Srbin i izjavljuje da je Hrvat, odmah nakon što takve pokušaje primijeti.
9 Na primjer, Mihai N. Radan i njegovo djelo Graiurile caraşovenilor azi. Fonetica şi fonologia, Uniunea sârbilor din România, Timişoara, 2000./Karaševska narječja danas. Fonetika i fonologija.
10 Mile Tomici, nav. djelo, str. 162.
11 Nav. djelo, str. 15/16.
12 M. N. Radan, nav. djelo, str. 45.