Basic HTML Version
fotografija
fotografija
fotografija
fotografija
riječi
293
Renato Baretić
RUKE – Igora Tomljenovića
Ima antropologa koji će vam reći da je početak razvoja palca - najdebljeg i često najkraćeg prsta, jasno i nedvoj-
beno odvojenog od subraće na istom dlanu - ključan trenutak u evoluciji ljudske vrste. Spustivši se s grane, praAdam i
praEva počeli su se hraniti plodovima skupljenim s tla, a za one svježije, još neotpale, valjalo im je čvrsto zgrabiti kakvu
otpalu svrž i njome odozdo mlatarati po krošnji. Trajalo je to desecima tisuća godina, to sve s palcem i hvatanjem, a
paralelno se razvijao i predljudski mozak, sve zbog palca. Hmmmm...
Ima i antropologa koji tvrde da je proces bio obrnut: da se prvo razvio mozak, eda bi se tek potom palac, iz
nužde i spoznaje, počeo skraćivati, debljati, bočno svijati i odvajati od dlana. Hmmmm...
Precizan i nedvosmislen odgovor, naravno, nikad nećemo dokučiti, baš kao ni odgovore na ijedno drugo pre-
cizno i nedvosmisleno pitanje od onih koja su nam još preostala, a traju sve otkad su palac i mozak odlučili zajedno
krenuti po svome. Ipak, jedna je činjenica nepobitna: da čovjek nema ruku, ne bi imao ni mozga, a i obrnuto. Kompju-
terska tomografija, na kraju krajeva, samo je sofisticiranija inačica daktiloskopije: ne postoje dva identična CT-a mozga,
baš kao što ne postoje ni dva jednaka otiska prstiju, o cijelim dlanovima da i ne govorimo. Moje ruke i moj mozak, to
je ono što me čini “drukčijim od drugih”, više nego ijedan drugi dio tijela.
Nije stoga nimalo čudno što su ruke često korištene kao sredstvo manipulacije mozgom: od Kristovih, čavlima
probodenih zapešća, preko vojničkih pozdrava, ritualnih varijacija na temu rukovanja, ljubavničkog i roditeljskog drža-
nja za ruke... Rukama se i moli i prijeti, i udara i miluje, i svira i puca, vozi i potpisuje, i jede i pije, i porađa i sahranjuje.
Čovjek, to su ruke.
Ruke su jedan od prvih – ako ne i baš prvi! – motiva u likovnoj umjetnosti: obrisi ljudskih dlanova na stropu
Altamire, stari preko dvadeset i dvije tisuće godina, govore o tome jasnije od bilo koje rečenice. U antičkom kiparstvu
dimenzije stisnute šake bile su osnovni nazivnik za određivanje proporcija skladne ljudske figure, baš kao i u rene-
sansnom. Središnji motiv Michelangelovog stropa Sikstinske kapele, “Stvaranje čovjeka”, u svom centru ima dvije ruke
ispruženih kažiprsta, Jahvinu i Adamovu. Najčuveniji slikarski portreti, od Mone Lise naovamo, svi oni osim portreti-
ranog lica prikazuju i ruke, a što je naručitelj bio ugledniji, obožavaniji ili financijski izdašniji, to su ruke portretirane
osobe na platnu ispadale profinjenijima i nježnijima. Osim, hajde, kod Dürera – na njegovim uljima, brate, svima prsti
izgledaju nekako artritično, čak i Bogorodici s djetetom. Jedino je sebi, na čuvenom autoportretu, naslikao fine, duge
prste, ali ni tu nije sakrio kroničnu povinutost mezimca na desnoj ruci – prepoznatljivog na brojnim njegovim crtačkim
studijama dlanova i šaka. Zgrčenost Jobovih prstiju na Meštrovićevoj skulpturi govori o nesretnikovoj muci više od
očajničke grimase na njegovu unezvjerenu licu... Dalo bi se tako nabrajati unedogled, pa je bolje samo još jednom reći:
čovjek, to su ruke.
Odabrati u današnje vrijeme upravo ruke kao likovni motiv prilično je hrabro, čak i drsko. Jer, što se još novo,
bilo u kojoj likovnoj grani, može kazati o rukama, ili čak – samo rukama? Ništa novo, naravno, ipak su 22 tisućljeća
prošla otkako nam je ona ruka iz Altamire rekla sve važno o sebi i o nama. Ništa novo o rukama ne govori nam ni naj-
noviji ciklus Igora Tomljenovića. Ništa novo ne govori, jer to je ionako nemoguće, ali nas zato - podsjeća na najvažnije.
Poznat po fotografijama kristalne oštrine, kojima se oko promatrača kreće poput laparoskopskog skalpela,
majstor svjetla i ekspozicije odmaknuo se od dosad prepoznatljivog stila i pokazao nam ruke u njihovoj najbitnijoj