Basic HTML Version
poezija
poezija
poezija
poezija
poezija
poezija
poezija
riječi
..
91
Divljina
Auto je klizio prašnjavom cestom
kao vruć oklop zaboravljenog viteza.
Istrčala samna visoravan da vidim ruševine
srednjovjekovnog grada:
malo razbacanog kamena
i raspuknutu zemlju
u kojoj se skrivajumale životinje.
Tijelo zmije bljesnulo je poput mača.
Sunce je škrgutalo oštrim zubima.
Prestrašene ptice prhnule u omaru.
Naviknuta samna strah, rekla sam tada.
On je vrhunac začudnosti, nemoguć susret
različitih bića. Više se bojimmoći
kojomme želiš podrediti.
Poraziti divljinu umeni.
Okameniti me kao sfingu
zagledanu u iste stvari.
Iz mojih očnih duplji istočit će tada neobuzdan plač.
Kostrijet trava ranjava mi gležnjeve.
Uvlačiš se kao zmija umoj dah.
Zasigurno znaš o čemu govorim -
o blizini od koje obolijevam.
Moju pokrajinu slobode
ne možeš osvojiti, nesretni vladaru.
Čak i ako trebam zaštitu.
Ljeto će spržiti svako ropstvo.
Sagorjeti rane, skriti ožiljke.