Page 145 - Rije

Basic HTML Version

140 riječi
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
Anastazija Komljenović
LÉZARDER
Ufrancuskomjezikupostojiglagollézarderkojibiudoslovnomprijevoduznačiogušteratise.Atariječnajbolje
opisujeonošto jačinimposljednjihnekolikodana. Lipanj je, dani su iznimnovrući, užareni zrak isijava, vrelasmjesa
okružila zamračene kuće, oaze hladovine. Ulice su utihnule, svi čekaju spasonosnu večer. Ležimočiju nepomično
uperenihustrop,ispruženanatrosjeduuprizemljukuće.Svakipokretjesuvišaninepotreban.Nemamželja.Jedinoiz
vrtačujemživeptičjeglasove.Uvrtujejabukainjeziniplodovi cijeloljetopadajunatravuhranećiptice.Osluškujući
ptičji kongres u vrtu polako iz nutrine nailaze sjećanja. Slike djetinjstva.
Izmeđumoganaseljaisredištamjestanalazilosegroblje.Godinamasamnjimeprolaziladvaputtjedno,idući
uglazbenuškolu. Lakosamsekretalapouskimstazicamačitajućinadgrobnenatpise,doksamispredmalihdječjih
grobnicaprolazilasuspregnutimdahom.Starekamenegrobniceplemenitaškihturopoljskihobiteljiizdizalesusekao
obeliscinakojimasuseispodznakakrižanizalaimenamnogobrojnihčlanovaobitelji.Brezeraširiledostojanstveno
svojegrane, čempresi veličanstvenorazlistani.Malumrtvačnicuzarobiobršljan, jedinosunjezinapolukružnastara
drvena vrata djelovala kao ulaz u neku čudesnu bajku. Mir je gospodario timmjestom. Samo su ptice orkestrirale
u tisuće tonova. Nisamosjećala strah, ali neka neobjašnjiva zebnja uvijek je prolazila mojimdječjim tijelom. ‘’Sve
je dobro, jošmalo...’’prošaputala bih slijedeći puteljak prema izlazudok suu krpenoj vreći šuštale kajdanka, etide i
Bachovi preludiji.
Dan izmičekraju, sobupolakonastanjujusjene i obrisi. Lijenoustajemi palimmalemuranosvjetiljke, jednu
naklaviru,drugunaregalu.Odjednommipozornostprivlačisjenakukca.NaregaluizmeđuKrležinihsabranihdjelai
drvenograspela,majčinogdarasnekoghodočašća,smjestiosebucmastikukacbacajućisjenupoormaru.Mirovaoje,
ostavljajući dojam kao da je apsolutni vladar cijelog prostora oko sebe.
Iznenadakukacpoleti isvojimzujanjemzaljuljatišinu.Malimradijusomletaoblijetaojeokosvjetiljkeciklički
sevrtećiuvis.Naplafonukružnicasvjetlostiomeđenasjenom.Odjednomsekukacsudarisastropom.‘’Glupikukac’’,
pomislila sam i zijevnula od dosade. U sobi se čulo samo zujanje koje se ispreplelo s neprestanimudarcima kukca
u strop. Bzzzzz – tup – bzzzzz – tup... Zvukovi su se pravilno izmjenjivali. To me začudi i privuče moju pozornost.
Kukacseneprestanoudaljavaoiponovosesvomsnagomzaletavaouvlastitusjenunastropu.Tupiudarcisuodavali
žestinuborbe.Ujednomtrenutku,promatrajućitajneobičanboj,pričinimisedasutozaistadvakukca,dvijejedinke
odkojihjednadolaziizsvjetla,drugaizsjeneisinkroniziranimpokretimaizvodečudnovatiritualniples.Nesvakidašnja
scena.Ostadohzapanjena.Kukac,koji jemaločas izgledaokaoapsolutnivladarsvegaprostora,nemoćnoseborios
vlastitom sjenom. Bzzzzz – tup – bzzzzz – tup... kao kinematografska pogrješka u kojoj se iznova i iznova vrti isti
prizor. U jednomtrenutku sažalimsena kukca–vlastita sjenaga jeprevarila; anedostatak razuma i iskustvaučinio
je od njega bezumnika. Odlučimprekinuti to ludilo; ustanem, ugasimsvjetlo i zatvorimvrata. Kukčev leš, tomalo
kafkijansko tijelo, sutra ću iznijeti u vrt.
Polako samdogmizala uz stepenice u sobu i izvalila se na ogromni krevet s čije su lijeve strane bile nasla-
gane knjige, papiri, rukopisi... sve beživotne stvari koje isušuju usne. Nervozno rukomodgurnemhrpu koja se uz
štropotodvalinapodpovrijedivšitihostsobe.PrijespavanjaotvorilasamjedinomaluplavuknjižicuDjelaapostolskih
pokušavajući naći priču o starom i novomčovjeku. No, bezuspješno. Umorna, gasimsvjetlo i u tompokretu tijela
donosimodluku:sgušteranjemjegotovo,odprevišedokolicečovjekmožeoboljeti,sutrasekrećemkaoljudskobiće
makar žarilo pedeset stupnjeva.
Muk. Ipticesuusnule.Krozprozor jedopiralookrugložutomjesečevookoobasjavši cijelusobuukojoj suse
jasnovidjelepravilnelinijekrevetaiormara.Nekolikotrenutakapromatralasamtoogromnookoputujućinjegovim
zatamnjenimpukotinama. Sklopihoči, ali sjajni koluti i dalje su jasnoodsijevali. Zlovoljnoustanem i naglo, uz pra-
sak, spustimjednupadruguroletui zatvorimprozor.Usobinastadepotpunatama.Napipamležaj, legnemnaleđa,
pažljivo se prekrijembijelomplahtom. Tamame obujmila u zagrljaj. ‘’Sve je dobro, još malo...’’, prošapćem. Polako
sklapam vjeđe, tama se širi. Uostalom, grobnice svakodnevnice ionako nema smisla osvjetljavati.