Page 137 - Rije

Basic HTML Version

132 riječi
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
prosvjednikapojačaiulicomodjeknetopotstotinanogu.Policajcisusesjuriliirazmahalipendrecima.Filipsebrže-bolje
sklonioupokrajnjuuličicuiodanlesasigurneudaljenostipromatraoštosedogađa.Nekolikojezaostalihprosvjednika
većležalonatluiprimaloudarce.Jednogjenekiogromanpolicajacsrušiobašuravninisnjim.Prestravljenomladolice
ostalojebezsvogašala.Dokgajepolicajaconakoskupljenognatlupriklješćivaokoljenomimlatioodmjerenim,činilo
se čak pažljivim, udarcima mladić je vrištao iz sve snage: «Nemojte, molim vas! Aaaaa!» Filip se opčinjen prizorom
nijemicaosmjesta. Svemusečinilonerealnim, kaodagledaneki filmili kazališnupredstavu.No iznenadaseneštou
njegovojnutrinipokreneionse, adani samtonijeočekivao, zaletipremapolicajcu.Kakogaovajuopćenijebiovidio,
uspioga jeodgurnuti sprosvjednika i srušiti nabok.Mladićkoji jesvedotadvrištaotakodasečinilodasenikadneće
moći zaustaviti, poskoči kaomačka i odšepesabrzonizulicu.Osvrnuosedva-tri puta izasebe i snekimprestravljeno
podmuklim izrazomprovjerio prati li ga tko. Filip je začuđen onim što je učinio stajao nasred ulice i gledao kako se
grdosijaprednjimuspravlja.«Dalidačekailidabježi?»Samosijejednompostaviotopitanje.Sljedećegjetrenavećbio
uuličici izkojejeizašaoi trčaobrzokolikosuganogenosile.Preskakaojepotri-četiri stubeodjednom,uzbrdo,aonda
najednomzavoju,uvjerivšisedanikoganemanavidiku,uprosvesnageiuparsezamahaprebacioprekovisokežičane
ograde.Našaoseublatnomvrtupunomgrmlja,nobiojesiguran.Ničovjekbezoklopanebilakomogaoučinitionošto
je njemu uspjelo.
KadjeposlijedvadesetakminutahodaoIlicom,svejebilouobičajeno.Hrpaulickanihljudilaganošeta,promatra
izloge i čavrlja. Vjerojatno je i za vrijeme tuče kojoj je prisustvovaobilo tako. «Ni traga nečemu štobi ukazivaloda se
neštodogodilosamoparstotinametaradalje»,pomisli.Ikakotočestobiva,odmahjebiodemantiran.Dokjestajaopred
pješačkimprijelazomičekaodasepojavizelenosvjetlo,malenasedjevojčicadonjegaobratiocukojegjedržalazaruku:
«Tata, danas samnacrtala prosvjednika...»
«Bravo, bravo...», nezainteresirano je odgovarao otac.
«Ali nisammu stigla nacrtati kosu...», nastavljalo je dijete smijuljeći se.
Filipu nije bilo druge nego da veselo opsuje i nasmije se i sam.
Vatroslav Kuliš: Neretva, ušće, 1988.