Basic HTML Version
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
riječi
.
131
Luka Vukušić
ĆELAVI PROSVJEDNIK
Za svečanootvaranjenove saleu tvrtki znalo separ tjedanaunaprijed, no tek koji danprije samogotvaranja
doznalosedaćeuzravnateljaidrugepredstavljačenastupitinaviolini idevetnaestogodišnjaravnateljevakći.Vijesto
tomekružila jetvrtkomodustadoustakaoda jebogznakakvočudo. I kad jevećbilosigurnodavijest svi znaju, opet
seprepričavala.Uvijekjenetkoimaoneštododati,nekupohvaludjevojciilijednostavnonekupojedinostvezanuzanju
ili ravnatelja.
«Zaštomi Balkanci tako volimo sve znati?», upitao je Filip prijatelja dok su ispijali jutarnju kavu.
«Neznam,valjdazbogkompleksamanjevrijednosti,zbogvječitogsluženjadrugima,Turcima,Austrijancima...
Sluge uvijek najviše blebeću. Valjda je to.»
Filipsemalozamislio.«Sluge…Pitanjejejesmoli ikadbilislugeupravomsmisluriječi.Nijeistoonoštojesluga
nekadbioionoštosedanassmatrapodtimpojmom. Sluge i kmetovi susenekaditekakoboriliprotivgospode, apo
meni sve dok se boriš, ti si slobodan. Nije bitno ni gubiš li ili pobjeđuješ u očima drugih. Glavno da se boriš.»
Prijesamogotvorenja izložbeFilipjenakratkoizišaonazrak. Prošaojepark inekolikoulicatetamannaišaona
skupinuprosvjednika.Njihdvjestotinjakponosnojestupalokolnikomivikalo:«Ban-dolopov-ska!Ban-dolopov-ska!...»
Zastaojeipromotrioljude.Finoodjeveni,uglavnomsrednjihgodina,potpunobezopasni.Kaonavijeneigračke.
Nijebilo snažnihemocijananjihovim licima, pani naprolaznikenisumogli ostaviti neki utisak. Opet, bila jeugodna
spoznaja da se nešto događa, da postoji nova sorta ljudi. Neka jemlitava i bezopasna, barem je nova.
Kadsevratiouzgradu,velikajesalavećbilapunauzvanika.Starijegospođegrotesknonašminkane,važnagos-
poda,uglavnomproćelavasvelikimnaočalama,nekolikomladihhostesa,skladnihtijelaalipomaloblentavihlica...Odakle
susesamoskupili ti ljudi. ImaojeosjećajdazadesetgodinaotkakoživiuZagrebunikadanikogodnjihnijesreo. Ipak,
kao damu je trebalomalo vremena da oči navikne na tumasu. Uskoro je pojedince počeo prepoznavati…
Napokonjenajavljivačicastalapredmikrofon.Uobičajenopredstavljanjevisokihuzvanikaiispričavanjeonihkoji
nisumoglidoći,govorarhitekta,aondakonačnoi trenutakkoji jedobardiosalenajvišečekao.Napozornicujestupila
visokaplavadjevojka.Gotovodanijenimalosličilanaoca.Poznatojedaprirodeagresivne, zle,pačakinakazne, znaju
imatidjecusasvimsuprotnihosobina,noopet,svakijeputčudno,kadsetakvomnečemsvjedoči.Filipnijemogaomak-
nutiočisdjevojke.Njezinaelegancija,dugaplavakosa,lijepopomaloizduženolicekojenijenamještalonekakvegrimase
prilikomizvedbe–svegajetoprivlačilo,nočinilomusedabidojambiopunoslabijidatonijeravnateljevakći idasvih
ovihdananijetolikoslušaoonjoj.Tojedakledjevojkakojajeprovelapargodinauinozemstvuusavršujućisvojeumijeće,
kojajesdvanaestgodinamoralaprebroditidrugurastavusvogaoca,vjerojatnoisvakakvedrugenjegoveispadei tko
znaštojoš, aopet, evojetu–lijepa,neusiljena,moćna.Goriojeodželjeda joj zaviriudušu,provjeri jelidojamkoji ima
točan.Znajuljudivještinekomumijećučestozaslijepitiokolinu,učinitidaonočimesebaveuočimavećinebrišegotovo
sve njihovemane. Trgnuo se kadmu je prijatelj šapnuo:
«Ovu je stari masnomaltretirao, sto posto. Gledaj koji čudan pogled ima!»
Nijemusesvidjelaprimjedba,noopet,sdrugestrane,bilojedobrodagajenetkoprodrmao.Zaista, imanešto
čudno u pogledu, ali to nemora ništa značiti. A ako znači, neka je proklet ravnatelj što je uništio takvog anđela!
Nijemusedaloostatinadruženjukojejeuslijedilonakonzavršneriječi.Previšejebiloljudikojeniježelioblizu,
ainekisenemirbiouvukaounjega:Onituodržavajudomjenkedoksenaulicamaprosvjeduje.Predložiojeprijateljuda
zajedno odu do trga i vide što se događa, no na kraju jemorao otići sam.
Nekolikoseprosvjednikalicaomotanihušalovezalijetaloupolicijskikordonizasipalogakamenjem.Bezprave
ideje i odlučnosti čekali su trenutakkadćepolicija izgubiti strpljenje i krenuti nanjihnizulicu.To jeočitobio trenutni
maksimumljudinezadovoljnihdržavom:sakritisepodšal,bojažljivogađatipolicijskeoklopeiondabježatioduševljen
samsobom.Dasenetkousudionapravitineštoviše,ozbiljnoozlijediti kojegpolitičaradoljenatrgu,primjerice, jasno
daganitkonebi podržao. «Licemjernabagra!», pomisli Filippomalovećžaleći što jeuopćedošao.Odjednomsehuk