Basic HTML Version
130 riječi
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
Istovremeno, ritne se krmača i opali jednog
po nozi. Ovaj jaukne, složi se na snijeg, usput sruši i
onogkojidrži rep.Oslobođena, stanekrmačatrčatpo
dvorištu i vući, sanjkati susjeda koji je grčevito držao
užesomčomnakrmačinojgubici.Nakrajuionljosne.
- Ovo nije krmača, ovo je monstrum... – pišti
stric. –Anđelka! Di si, Anđelka, sunce ti jebemžensko!
Dolazi brzo, pobježe nam krmača...
Razviju se krvnici u strijelce, potiskuju svinju
nagnojište,ukutdvorišta,opkoljavajuje.Cvili krmača
ispodglasa,otresaglavomdaseoslobodiomče.Skoči
stric na uže, ali promaši. Odskoči svinja kao da nema
dvjesto kila i probije se iz obruča, a stric nosomzaore
po gnojištu.
- Jebem ti svinju i svinjskog sveca i... – pljuje
stricbrabonjke,rakijomispireusta.Štetamuispljunuti
rakiju, radije ju proguta. – Kolko samgovana pojeo u
životu, ovo je ništa...
Nastavi se hajka za krmačom. Prometnulo se
kolinjeuburlesku, čaplinovski nijemi filmspotjerom.
Svi love jednog i nikako da ga ulove. Andrija se ludo
zabavlja. Napokon je uhvate i sruše na pod.
- Anđelka, sunce ti božje, di mi je nož....
Potjera je iscrpljena od hajke. Pušu, pište,
nalegnuti na krmaču. Ali u njoj ima još snage. Cvili,
riče, lamaćeglavom, cvokćezubima, pokušavaustati.
Umorni krvnici jedva je zadržavaju polegnutu.
- Ako i sadpobjegne, idempopušku i jebat ću
joj majku... – govori jedan.
- Fali nam jedan– vičeonaj štodrži nategnuto
uže s omčomoko krmačine gubice.
- Andrija, sine, dođi vamo! – zove ga stric.
Andrija se trgne.
- Brzo vamo! Hvataj uže...
Andrija bojažljivo priđe. Susjedmu uvali uže i
skoči na krmaču.
- Nategni uže, Andrija! Jako, kolkogodmožeš!
Glava mora bit mirna i vrat slobodan...
Preplavi Andrijutsunami adrenalina.Nategne
uže svomsnagom, primiri krmačinu glavu. I pogleda
ga krmača, zabulji se u njega, ili mu se činilo u onom
polumraku, a adrenalin se povuče i ostane mu golo
srceugrlu i rukekoje trnuodnapora.Ostalogsesjeća
umagli... Oštrica noža nestaje u svinjskomvratu, krv,
trzaji, rika koja blijedi u cvilež i muk, ritanje u agoni-
ji... I onaj pogled. Izbečene, prestravljene oči, vape za
milošću,grabezalažnomnadom.Postajunekakoljud-
ske.
Devetgodinaposlije, takvi pogledi ponovosu
gazaskočili.Pomiješani smirisombenzinai spaljenog
ljudskogmesa, na bojišnici prema Vukovaru...
Od strica je za iskazanu hrabrost dobio
osmuđeni svinjski rep.
- Sadsi pravimuškarac! Ih,mojakrv! –podign-
uo ga stric u zagrljaj, izljubio rakijavim čvaljama.
Otac je šutke stajao po strani.
- Ti si ubojica! Mrzim te! – istresla se sestra na
njega.
O, jesam.... Itekakav.