Basic HTML Version
122 riječi
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
Karmela Špoljarić
NE MOŽE SE
ZAGRLITI RIJEKA
Bilajeprijeteća,divljaisiva.Pohlepnojegutaladrvenekladekojusupadaleunjenudubinu.Bacihvećtkozna
koju,zluradoseradujućibaremtakvojrazonodiuuvijekistomprotjecanjudana.Mojatumaranjauzrijekunisuimala
smisao, ali morao samuz nju hodati. Vukla me, svaki dan, s jedne obale na drugu, ne dajući mi predaha...
Gledalajeutoodbačenojedro,iskrzanojadomzaborava.Gledalajeutogranjesurihjablanova,kakoseskuplja
i otimavjetru. Gledala jeusitnokamenje, koje jebježaloprednaletimavode. Gledala jeuprošlost, koja je izranjala i
uranjala,poigravajućisenjezinimsjećanjem.Mjehurićinavodigovorilisudasetunešto,ilinetko,skriva,pritajenočuči
u dubini i čeka pravi čas. Doći će, kad- tad. Makar i u snoviđenju. I ona je čekala...
Nisamseusudioprići joj.Kadnemaunjojduha,njezinogodbjeglogduha, štoćemipraznaljuštura?Amislio
sam je pitati sjeća li me se. Rekla bi ne, sasvimsigurno, nisambio čovjek za sjećanje. Tobi mi zapravo i odgovaralo,
mogaobihsepredstavljati drugačijim, boljimnegoštosambio.Ondakadsmozajednopreskakali plotove i skidali
rubljestuđihštrikova. Ipravili jedranamalenimbrodicama.TamansugaćesusjedaNikebiledovoljnovelikeibijele.
Bilo nas je tada. O, bilo nas je...
Hodalajeobalomrijekekojajehučalaisanjalasvojeparobrode.Pogledseširionesmetano,ništanijeremetilo
prazninu imir.Mogla jehodati laganakoraka, ali nije. Probijalasekrozgustišsvojihuspomena, tamogdjevećdugo
koracalanije.Nogesujojbileboseizaludjepreskakalatrnje,kopriveičičke,oštreipeckave,željnenjenekože.Šćućurila
se radije među puževima i otimala im kućice.
Zaštojeuopćedošla,uovajdanisat?Moglajepričekatijutro,jučerašnjeilisutrašnje.Danasjepreteškohodati
starimstazama.Nogesesaplićuonevidljivokorijenje.Davnosmogapočupali,beskorisnojetosjećanještogasada
priziva. Ona sjedi i bacapogledeniz rijeku. I vijenceod trnja, i stručkovekopriva, kaoda su ruže. Nitko joj sadanebi
mogaoposkidatitečičkeukosi.Nitkojojnebimogaoosušititumokruhaljinu.NitkojenebimogaonazvatiOfelijom,
jer ona ga neće čuti. Kao što ni mene nikad čula nije, kao da me nije bilo. A onda su bombe popadale po gradu...
Zaronilajeutucrnudubinui jošjeuvijeknema.Sadačekasebesamu,moždaćenegdjeizroniti.Čemuinačeti
varljivimjehurići?Teškojojje.Nijevoljelačekati.Redovizanjunisupostojali.Preskakalabi, iliihokretalausvojukorist.
Posljednji bi tako postao prvi. A kako sad? Sama je, prva i posljednja u koloni. Nedostaje joj sredina.
Bilajekraljicariječnihsprudova,oholaibritka, kakvevećjesutemalenekraljice.Podanikejepronalazilapos-
vuda, u susjedstvu, na splavi, među ribama. Ja nisambio u susjedstvu. Niti na splavi. Da sambarembio riba!
Moraovdjeisplivati, teksadjespoznalatajmrakudaljini.Akoodedalje,nitkojenikadprepoznatineće.Mora
ovdje isplivati...
Moram je pitati sjeća li me se s one fotografije barem. Slučajne, na kojoj me nitko nije prepoznao. Ona,
nasmiješena, i moj potiljak u daljini. Hoće li prepoznati moj potiljak nijemi važno, ali moram je pitati dokle dopiru
njena sjećanja.
Drhtavapovršinavodeupozoravajenalik.Netkostojiizanjenihleđa,netkokogarijekapoznaje.Njegovasjena
otjerala je sunce. Ako sada ovdje ispliva, što će mu reći? Tko će joj vjerovati da se nije željela vratiti.
Gledamjekako izvire iz vode. Njezino tijeloplutameđu trstikom i šašom. I opet izvire, i opet ista slika. I opet
pletem vijenac od lopoča.
Zadnjimtrzajemsvijestičulajepjesmupridošlihkoljača.Zamišljalatužnukolonukojanapuštasvojepodrume.
Njezina je kuća zadnja na toj cesti. Hoće li se netko sjetiti, i pozvati je?
Zvali sujeneka iziđe,nekapođesnjima,nekaostavi sve, i tumalukućicugdjenimrtvihvišenema.Aondasu