Basic HTML Version
150
riječi
poezija
poezija
poezija
poezija
poezija
poezija
poezija
KAZAO JE PJESNIKU...
sitna mršava
dostojanstvena figura
iz čijih očiju dopire toplina
ogleda se unutrašnja ljudska ljepota
svojim koracima
nečujnim poput sjene
krasi ulice
ovoga grada
poslije završetka osnovne škole
zapošljava se kao prodavač novina
provodeći tu radni vijek
veliko zdanje u kojem živi
smješteno je na samom
ulazu u grad
dolje ispod tvrđave
pored onog izvora
što je odavno zagađen kemikalijama
i katoličke bogomolje
čije ključeve pažljivo čuva
ne ulazeći na molitvu nikada
kućna siva fasada
ipak odaje posebnu eleganciju
živi sam
porodicu nikada nije zasnovao
a braća su otišla
kako je davno kazao pjesniku:
Tek u jednu sobu mogu ući
sasvim malu:
krevet i stolac u njoj stoje
ostalo su braća zaključala
I ne dođu nikad -
brave su im zahrđale
prozore sobe u kojoj obitava
ukrašava fotografijama
dragih prijatelja
i dječice koja mu sjede u krilu
licima okrenutim ulici
kao da time i sebe i prolaznike
želi uvjeriti da nije sam
u rano jutro srest ćete ga
kako negdje užurbano ide
kao da za to postoji razlog
ljeti u mornarskom sakou
s bijelim šeširom na glavi
i crvenom ružom na reveru
kao da upravlja kormilom
ovoga grada