Basic HTML Version
poezija
poezija
poezija
poezija
poezija
poezija
poezija
riječi
..
93
VRANE
Uzletjele vrane, nebo zamračile. Tko li ih potjera s polja nepožeta,
Što se zalud vješa o vrat poznom suncu pod slamnatom krunom?
O njivama i o minama. Ni za očevid, ni za istragu.
Samo ti nezakopani. A i oni, kosti im, još, neotkopane.
Uzletjele vrane. Pred praskom i tutnjem bojevna streljiva.
Studenim vjetrom da se zaogrnu, podigla ih, trome, sverazorna sila.
Moglo se i vidjeti, dabome, te jugomigove, a s po dvije vanjske bombe,
Čak i iza zabravljenih protupožarnih vrata, tog ne niti objavljenoga rata.
Ni crne, te, zloslutnice nisu ostale, tamo gdje su se dugo tovile,
Sitih kljunova na slavonskim oranicama, pod žagorom nujnih glasova.
Više ni vlakom, niti vozom u nedogled, preko razorenih šina.
Tek zamah crnim krilima, preko nebesnih, ako ne i pustopoljina.
FOTELJAŠI
Ipak mi započinje dan. Ma bio to što i jest – dijamantna igla u živac oka.
Ono što sam ja sama nije još prikupljeno u slova –
Zar se, odista, sama slažu na mome pisaćem stolu, iz bezbroj glasova, što ih izatka osama?
Posvuda unaokolo široka, ne više idilična, panorama –
Odasvud pucnji, štektaj iz šaržera. Ti migovi, ne samo u paru, onako, gonimice,
Ne samo u zveketu okana. Ti helikopteri, na putu od predsmrti do amputacije svakog smisla.
A moja udobna fotelja, to, s boka na bok, za sada nikome, osim meni samoj, kao da i ne smeta.
Mislim, nisam ja niti okamina pred TV ekranom, sa smetnjama ne, baš, na svim kanalima.
Niti sfinga koja u beskonačnost odgonetava uporno krčanje iz radioaparata
i svih tih tranzistora.
A tim bivšim foteljašima, ne bi se, ono, narod, možda, ni dogodio,
Da su bili, ovako kao ja, tek privatno razbaškareni.
POVORKA IZ, NE, JOŠ, MIRNODOPSKIH DANA
Još uvijek nije razoren, a ni, hvala Bogu, naprsnuo, taj strop nad glavom mi.
No, osinji mi je žalac pod jezik uštrcnuo bezglasni žagor onih promrzlih
S cjelokupnom imovinom u najlon-vrećici, s tim pinklecom mučnog tavorenja
Što ima s tim crveno Sunce? Ta, zar se stradava samo na Istoku, ili samo na Zapadu?
Ni planet Mars tu nije kriv, niti mjesec ožujak, ni Zeusov plamen, niti očinski njegov gnjev.
Ta, sve su to, ne nebeske, no zemaljske, te tužne ljudske, ne, zaboga, niti prikaze, niti sablasti.
Ona starica, ogrnuta maramom, tko ne bi u njoj prepoznao svoju, iz sjećanja na tren
uskrslu staramajku?
Ona žena sa sitnom djecom, kao izblijedjelom, ne samo od podrumskoga mraka –
Ako znaju da su ostali i bez oca, i bez starijega brata. Kako li se, ponajviše baš njih,
bolno zaželjela svjetlost danja!